Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka priređuje izložbu iz ciklusa Dijalog² pod nazivom
Biti žena
autorica: Natalie Borčić, Vlaste Delimar, Luise Ritoša i Yasne Skorup Krneta,
Otvorenje izložbe bit će u petak, 19. 11. 2021. u 18 do 20 sati.
Izložba ostaje otvorena do 3. 12. 2021.
Rijeka, Galerija Juraj Klović, Verdijeva 19 b
Radno vrijeme: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Molimo sve posjetitelje da se pridržavaju epidemioloških mjera, da nose zaštitne maske, dezinficiraju ruke pri ulasku u galeriju i drže propisanu distancu.
Video prilog s otvorenja izložbe Biti žena
Izložba je realizirana sredstvima: Odjela gradske uprave za kulturu Grada Rijeke, Ministarstva kulture Republike Hrvatske i Županije primorsko-goranske.
Izložba „Biti žena” donosi radove četiriju likovnih umjetnica raznolikih senzibiliteta: Natalie Borčić Peuc, Vlaste Delimar, Yasne Skorup Krneta i Luise Ritoše. Umjetnice kroz izloške tematiziraju koncept ženstva i društveno-političku poziciju Žene u patrijarhalnoj strukturi te dijele intimno iskustvo vlastitog Ja, mjestimice protkanog kulturalnim silnicama, no s jasnom vizijom mogućnosti otpora i autentičnog osjećaja, zanosa i bijega iz orodnjenih uloga.
Natalia Borčić Peuc, predstavlja se na izložbi kroz platna velikih dimenzija naziva „#artistmother: neke nove slutnje“, koji problematiziraju majčinstvo. Slike obiluju pastelnim bojama koje bi inače simbolizirale nježnost i krhkost ženstva, no ovdje im horror vacui u kombinaciji s odrješitim potezima kista pridaje novo značenje-zrcale svojevrsnu težinu nošenja s novim identitetom, roller coaster stanja i emocija majke u nastajanju. Bročić Peuc u fokus ne stavlja, suprotno uvriježenim očekivanjima, kontakt majke i djeteta, već njegov izostanak. Otuđenje se javlja u procesu žalovanja zbog gubitka stare Ja, dok se novo Ja još ustrojava. Kad se rodi dijete, počinje se rađati i majka – ovom rečenicom mogli bi tematski sažeti slike koje prikazuju čekanje, prilagodbu žene na novi identitet, trapavo formiranje novog (novih) bića u samoći vlastitog doma.
Vlasta Delimar predstavlja se sa serijom od osam fotografija „Vizualni orgazam“ iz 1981. godine, odnosno njihovom reinterpretacijom. Fotografije, koje je napravio Jerman, prikazuju lice umjetnice pri orgazmu: zaneseni
grč, uspuhanost, smijeh, smušenost. U crno-bijele prikaze lica u klimaksu Delimar sada intervenira nanošenjem crvenog ruža na usne, dodajući malo boje sjećanju na proživljeni intimni trenutak sa mozadovoljavanja. Prikaz seksualnog užitka u javnom prostoru subverzivan je čin koji navodi na razmišljanje o destruktivnim vizualnim politikama u filmskoj i reklamnoj industriji, koje žene prikazuju kao bića savršenih tijela i površnih emocija. Rad gotovo da apelira na mlađe generacije žena da se za užitak, neinhibirani orgazam i tjelesnost također trebalo izboriti, kao i da ta borba traje i dalje.
U katalogu pak nalazimo njen rad “Hoćeš jebat? Stani u red…”, gdje teatralno okreće publici gola leđa, a glavu u crvenom cilindru lagano ulijevo. Okrećući leđa, umjetnica sugerira nervozu čekanja u redu, nemogućnost stvarnog kontakta između nje i gledatelja/ice, nedostupnost i nepristupačnost, čime naglašava izostanak emotivnog u tjelesnom – ovaj put, čini se, itekako željen i namjeran.
Yasna Skorup Krneta, predstavlja se kroz rad „Spone pamćenja“, monumentalne instalacije od čipke koja svijetli u polumraku uz interaktivnu mapu gdje posjetiteljice poziva da same kažu što za njih znači biti žena. Intencija umjetnice je otkrivanje nježnosti i ljepote ženskog senzibiliteta, kao i moći stvaranja unaprijed utkane u pojam Žene, jer „biti žena znači udahnuti život svemu što dotakne. Znači biti odgovorna, empatična, jaka, no
istovremeno krhka i nježna“. Žena koja stvara je homo creativus, ona „kreativnim radom ulazi u drugačija stanja, situacije i imaginarne doživljaje“. Skorup Krneta se upotrebom čipke pribraja zamjetnom broju umjetnica i aktivistkinja koje recentnije nanovo otkrivaju tradicijske umjetničke forme poput pletenja, čipkarenja i pjevanja kao mjesta susreta žena, osnažujuće, meditativne i transformativne prakse.
Luisa Ritoša riječka je likovna umjetnica najpoznatija po angažmanu na aktivističkoj sceni i suradnji s brojnim organizacijama civilnog društva. Na izložbi se predstavlja kroz video rad “Sama
na plaži” u kojem tematizira vlastiti osjećaj otuđenja u patrijarhalnom svijetu gdje čezne za ženskim uzorima. Citira šest spisateljica i izdvaja njihove rečenice u kojima ogleda sebe i svoja iskustva. Razotkriva čudnovatu svakodnevicu, poput video dnevnika, ispunjenu reminiscencijom na omiljene autorice: Doris Lessing, Marguerite Duras, Ericu Jong, Annu Frank, Angelu Davis i Simone de Beauvoir, čime želi afirmirati žensku povijest kroz apostrofiranje osobne povijesti ukorijenjene u njoj. Uz video izlaže njihove portrete u tehnici kolaža, u kojima pokušava sažeti njihove živote. Dominantan
motiv su lica književnica u različnim životnim etapama i različitim emotivnim raspoloženjima, čime se Ritoša suprotstavlja patrijarhalnoj slici „žene kao neosobnog tijela bez glave“. Žena postaje konkretna osoba, cjelina, subjekt, relevantna. Izložbu možemo promatrati kao prijenos znanja i životnih iskustava žena koje objedinjuju raspon godina od tridesete do sedamdesete; one su predstavnice dvije različite generacije i četiri desetljeća koja nose sebi svojstvene izazove poput majčinstva, nevidljivosti u svijetu intelektualnog rada, starenja i prava na seksualnu slobodu.
Greta Grakalić Rački