Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka priređuje samostalnu izložbu Ane Pavičić pod nazivom
Žuto i crveno
Otvorenje izložbe bit će u petak, 26. 04. 2024. u 19 sati.
Izložba ostaje otvorena do 10. 05. 2024., Galerija Juraj Klović, Rijeka, Verdijeva 19 b.
Radno vrijeme: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Katalog samostalne izložbe Ane Pavičić – Žuto i crveno
Ana Pavičić izložbom u Galeriji Juraj Klović predstavlja svoj novi ciklus posvećen prerano preminuloj sestri Antoniji. Izloženi radovi samo su izbor iz tog brojnog serijala slika i raznorodnih skulptura pod nazivima: Maske i tulipani, Žuto i crveno,… Njihov intenzivan nastanak autorica naime objašnjava kao potrebu da progovori, da viče, da ukaže na taj bolan gubitak i tugu koja ju je okovala, duboko se uvukavši u pore njezinog života. Sjećanja su to na trenutke, na susrete, na svaku izgovorenu riječ, poglede, osjete i tuge, intimne i neraskidive silnice koje postoje između sestara, sve to Ana pretače u boju, u dominantnu crvenu boju emocija i žutu upozorenja. Ona ih nanosi u brzini, snažnim pokretima kista, te svako djelo nastaje u mahu i jednoj nagonskoj gesti. Nošeni emocijom, potezi se prelijevaju, cure ostavljajući tragove; oštri trokuti upozorenja, krikovi linija, prelasci i miješanja. Fokusirana na značenje boja stvara se apstraktni prikaz nošen stvaralačkim impulsom koji je pokreće i vibrira u suglasju slikarskih i emotivnih tragova.
Razradom i bogatstvom likovnosti, jakim potezima i nedefiniranim plohama stvoreni su suprotnost i nemir, a sam trag rada primjetan je u brzini punog kista i odvažnosti misli koje bez kontrole formiraju dinamiku i pokret. Ta neposrednost, drhtaj i ritam nose elementarnost skica i mi osjećamo sam proces nastanka djela. Emocija je bolno zapletena, utisnuta u slojeve, zarobljena u mahnitosti tkiva površine, sakrivena u slojevima tekstura, provlači se i izranja. Kaotičan vrtlog uništava samog sebe, sami listovi poput velikih latica tulipana pretvaraju se u tugu zarobljenu vremenom koje ih uništava i oni nestaju, padaju pretvarajući se u ništavilo. Ipak, Ana Pavičić ne želi zaboraviti – želi sačuvati svoju emociju i prenijeti je promatraču.
U skladu s time nastaju i skulpture, objekti sastavljeni od različitih stvari: oblutaka, drva, žica, sitnica i uspomena. Različitih su dimenzija, lomljivi, složeni, neprilagođeni i odvojeni od svoje biti i funkcije. U živim i nametljivim bojama oni ne donose ljepotu, već predstavljaju spojeve i kontraste prirode koja se nije zaustavila nego nemilosrdno krenula naprijed sa svakom sekundom vremena, bespoštedno uništavajući tijela i donoseći zaborav. Taj materijalni aspekt života umjetnica raščlanjuje, karikira i obezvrjeđuje, jer njezina je razmišljanja navode na duhovnost, na čvrstinu osjećaja ljubavi koji ostaje, na fluidnost misli i utjehu sjećanja. Stvaranje joj pomaže, liječi ju i snaži. Razgolićena pred težinom života, Ana Pavičić pokazuje nam sve svoje misli, bezuvjetno i otvoreno. Apstraktni i nedefinirani prizori ocrtavaju onu tamnu, tihu istinu i potisnutu tugu koju vrlo često svi ponekad nosimo u sebi.
mr.sc. Jasna Rodin