Riječka autorica Fanita Barčot-Nikolac izlaže u Centru vizualne umjetnosti “Batana” u Rovinju

The bald soprano-time of disquiet (Riječ je o izložbi koja je bila postavljena u galeriji Klović HDLU Rijeka i lipnji/srpanj 2023.g., nakon čega je bila postavljena u Splitu i Beogradu.

Otvorenje izložbe, subota 20. travnja 2024.g. u 20 sati.

Izložba ostaje otvorena do 12. svibnja 2024.g.

“Umjetnost odslikavanja nije u izmišljanju novih svjetova, već u otkrivanju fascinantnih aspekata onoga u kojem žive. U ovim fotografijama, koje su na određeni način na rubu magičnog realizma, ne vidimo mehanizme koji stoje u pozadini zbivanja. Prisutna je samo koordinacija elemenata slike i stvari, naznaka onog što je bio poticaj za odslikavanje stvarnosti. Tijelo je tamnica duše, naučavao je grčki filozof Platon. Ovdje, na fotografijama sve je tiho, diše se samo nakratko. Dah je uzdah, uzdah je emocija. Za omamljenost iz koje ima buđenja nikada nam se ne nudi objašnjenje.
Očita je senzualnost njenih fotografija. Tjelesnost, koju samo varljivo oko može shvatiti kao golotinju pojavljuje se s ove strane svega voajerskog ili izrabljivačkog. Tijelo umotano u tijelo, koje iz tijela odlazi i u tijelo se umata. Ovo odvajanje i privlačenje – udaljenost, intimnost – uvjerljivo je prikazano kao emotivna snaga koja izbija iz njenih fotografija.
Činjenica da su ove fotografije nastale u njenom vlastitom domu, prostoru svakodnevnog, najneposrednijeg i najosobnijeg okruženja daju njenim fotografijama određenu spontanu dražesnost. Koristeći tijelo, ironizira činjenicu da život zna više o nama nego što mi mislimo da znamo o njemu. Tijelo kao materija duha. Složimo se, raspadnemo i opet složimo, da bismo se raspali na geste, mimiku, emociju, sve dok tijelo, materija, duh ne postanu dosljedni, kao praslike, nastale u vremenu pravijeka. Na fotografijama Fanite Barčot-Nikolac prikazan je svijet, u kojem se kao i u životu, u lucidnim trenucima obračunava s trenutnim istinama, opetovano ih zanemarujući i zaboravljajući. U njenom zatamnjenom fotografskom svijetu meki sjaj pomične linije svjetla postaje sve. U samom procesu stvaranja nema ništa pretenciozno: forma je okvirna, a ozbiljnost sadržaja lagano ironična temeljeći se, ne toliko na kritici, koliko na bezbrižnoj zaigranosti. Misterije vrebaju iza poznatog. Čime se igra? Zagonetnim, čudesnim, povremeno i histeričnim odnosom u kojem tijelo svodi na alegoriju s nemogućnošću trajnog slikovnog definiranja, jednom i zauvijek? Njene Ćelave pjevačice, koliko god u određenim aspektima fotografija bile otkrivajuće, u potpunosti odišu ranjivošću. Ispovijedaju slabost, konkretno i neponovljivo. Prizor koji gledamo je nestabilan, prizor je to koji pogađa i prikazuje nespremnost odvajanja vremena za bivanje, postojanje. Tajna ljubav prema živom i utjelovljenom životu, u kojem je jedino nesigurnost u sebe postojana”.

Ivica Nikolac
(Iz kataloga izložbe)