Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka priređuje samostalnu izložbu
Branka Gulina pod nazivom Paralelna realnost
Otvorenje izložbe bit će 20. siječnja 2026. u 20 sati.
Izložba ostaje otvorena do 3. 02. 2026., Galerija Juraj Klović, Rijeka, Verdijeva 19 b. Radno vrijeme: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Katalog izložbe Branko Gulin – Paralelna realnost
PARALELNA REALNOST
Branko Gulin već je niz godina prisutan na suvremenoj istarskoj i hrvatskoj likovnoj sceni kao umjetnik konceptualne vokacije koji ideju i promišljanje umjetničkog čina izdiže iznad njegovih oblikovnih i estetskih svojstava. Od samih svojih početaka autor slijedi jasnu nit ritualnog čina koji vrlo često identificira s umjetnošću, odnosno u njegovom izrazu između rituala i kreacije najčešće nalazimo znak jednakosti. Stoga je logično da je primarni Brankov izraz bio performans koji i danas u njegovom poimanju umjetnosti ima vodeću ulogu. Gulin se, njegujući takvu formu, postupno približuje dadaizmu (koji je hepening, odnosno performans prvi predstavio kao ravnopravno umjetničko djelo), a potom i fluxusu kao njegovom suvremenom sljedbeniku, dakle onoj avangardnoj liniji koju pokušava pratiti i u kojoj pronalazi svoje uzore sličnih misaonih premisa o poslanju, biti i egzistenciji umjetnosti.
Njegovi performansi na izvjestan su način predstavljali svojevrstan performerski gesamtkunstwerk jer su uključivali scenografiju, slikarstvo i skulpturu kao i scenski pokret. Takav složen pristup izvedbenoj umjetnosti nagnao je autora da se počne sve više baviti slikarstvom i kiparenjem što mu je kao autodidaktu otvaralo nova neistražena područja artikuliranja njegovih idejnih, zavidnim obrazovanjem, stečenih premisa.
Slikarski ciklus Paralelna realnost (2014. – 2017.), nastao je za njegova boravka u SAD-u, a u njemu do punog izražaja dolazi autorova sklonost metafizici i metafizičkom slikarstvu. Te su slike svojevrsni dnevnički zapisi, odnosno rađeni su formom koja je autoru imanentna iz jednostavnog razloga što on svaki dan živi i misli umjetnost, pa mu takav oblik djelovanja predstavlja određeni ritual, koji mu je i inače svojstven. Akrili na platnu, koji čine ovu seriju, malih su i srednjih formata što potencira njihov dnevnički karakter, a nastali su na temelju fotografija koje je autor svakodnevno snimao (u navedenom vremenu uradio je 1460 fotografija različitih situacija, scena i ambijenata), potom ih je pretvarao u crteže te napokon u slike. Pri tim postupcima nije se doslovno držao fotografskog predloška već mu je on poslužio kao osnovni motiv, bolje rečeno inspirativno ishodište, na kojem će graditi svoje metafizičke prostore u kojem su subjekti shematizirane figure simbolične konotacije. U biti, Gulin radi svoje psihofizičke autoportrete što prikazuju njegove životne situacije i stanja, od tegobnih i depresivnih do sretnih i radosnih. Interpretirajući sebe i svijet u kojem živi, autor prelazi put od realnosti do metafizike, transformirajući svoj lik u shematiziranu metaforu, a okolinu u distopijski pejzaž. Stoga se u ciklusu Paralelna realnost javlja poetika nadrealizma, a primjetni su snažni utjecaji metafizičkih slikara Giorgia De Chirica i Carla Carràa, kasnog Kazimira Maljeviča, Francisa Picabiae, Marcela Duchampa i René Magrittea, što potvrđuje duhovnu pripadnost Branka Gulina avangardnim i intelektualnim tijekovima umjetnosti. Izdvojio bih, kao moguću manifestnu sliku ovog ciklusa, platno naslovljeno Igram se i razmišljam, gdje dvije figure (ili jedna podvojena), lica iscrtanih crno-bijelim kvadratićima, pognuto stoje nad stilizirano tordiranom šahovskom pločom mekih rubova iz koje iskaču grafički prikazi šahovskih figura. Na vrhu kompozicije kojom prevladavaju plavi tonovi pojavljuju se otvori (prozori) kroz koje se prolama zalazeće sunce žarkih žutih i crvenih tonova. Duchamp, Picabia, Magritte, nadrealna poetika i metajezik slike, ali prvenstveno Branko Gulin, za kojeg Vlado Martek piše da je „teoretičar i praktičar, stoga i didaktičan i sugestivan u prezentaciji”.
Slike navedenog ciklusa govore u prilog Gulinovoj odluci da se ne upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, jer u suprotnom teško da bi njegovi radovi imali takvu neposrednost iskaza oslobođenu suvišne artificijelnosti te progovorili neposrednim i profinjenim simboličnim govorom levitirajući između realnosti i snoviđenja što stvarnost zaodijeva osebujnim jezikom koji ilustrira latentno stanje autorova duha polariziranog zbiljom i njenim mogućim metaprojekcijama.
Ciklus Paralelna realnost obogaćen je stiliziranim gipsanim figuricama, visine četrdesetak centimetara, koje su ustvari izdvojeni detalji s crteža, te su kao izvjesni statični akcenti, izvedeni u drugom mediju, jukstaponirani nemirnom i bogatom koloritu koji potencira dinamiku autorovih slika. Gulin je oduvijek bio sklon maloj skulpturalnoj formi, a njegovi raniji kipovi imali su moguće ishodište u votivnim figurama neolitika. Nije samo oblik i format tih kipića razlogom takve asocijacije, već prije njihov totemsko – zavjetni karakter, čime autor, između ostalog, potvrđuje svoju sklonost ritualu i šamanizmu. Skulpturice ovog ciklusa možemo iščitati i kao svojevrstan stiliziran i reduciran nastavak tih ranijih votivnih figura, odnosno kao izvjestan zavjetni čin kojim autor zaziva da se u ova otuđena vremena vrati humanost, empatija i ljubav.
Mladen Lučić