Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka priređuje izložbu pod nazivom
Forma odslikavanja
Fanita Barčot-Nikolac/Milena Milenković
Otvorenje izložbe je u utorak, 20. 06. 2023., u 20 sati.
Izložba ostaje otvorena do 4. 07. 2023.
Galerija Juraj Klović, Rijeka, Verdijeva 19 b
Forma odslikavanja – Fanita Barčot-Nikolac, Milena Milenković
FORMA ODSLIKAVANJA
U ovom projektu predstavljaju se dvije generacijski različite, ali stilski, likovno i estetski zanimljivo usporedive, izuzetno uspješne autorice koje su stvorile autorski prepoznatljiv trag na umjetničkoj sceni. Povezuje ih tehnika kojom realiziraju svoje ideje: crno-bijela fotografija. Povezuje ih zaokupljenost tijelom, vlastitim, krhkim, dostupnim, podatnim. Jedinim. Podjednako kao i želja za stvaranjem priča varljivo stvarnih snova zapisanih na stranici koja kao da je istrgnuta iz još nenapisane knjige.
Fanita Barčot-Nikolac djeluje kao članica HDLU Rijeka i HDLU Istre, autorskim projektima, većinom na tematskim izložbama u organizaciji HDLU, rjeđe na međunarodnim natječajnim izložbama, premda je na njima ostvarila zavidan uspjeh dok Milena Milenković utire svoj umjetnički put nagradama većinom na međunarodnim salonima fotografije pod pokroviteljstvom FIAP-a.
Zašto odslikavanje?
Prema Witgensteinu slika je činjenica. Dva predmeta iste logičke forme — ne obazirući se na njihova spoljašnja svojstva — međusobno se razlikuju samo po tome što su različiti. To što se elementi slike međusobno odnose na određeni način jest veza elemenata slike, odnosno njena struktura, a mogućnost strukture — njena je forma odslikavanja. Slika je tako povezana sa stvarnošću; ona doseže do stvarnosti. Ona je kao neko mjerilo prislonjeno na stvarnost. Prema ovom shvaćanju slici, dakle, pripada još i odslikavajući odnos, koji je čini slikom i sastoji se od koordinacija elemenata slike i stvari. U slici i odslikanome mora biti nešto identično, da bi jedno uopće moglo biti slika drugoga. Ono što slika mora imati zajedničko sa stvarnošću, da bi mogla da je na svoj način — ispravno ili krivo — odslikava, to je njena forma odslikavanja. Umjetnost odslikavanja nije u izmišljanju novih svjetova, već u otkrivanju fascinantnih aspekata onoga u kojem žive. U fotografijama ovih dviju umjetnica, koje su na određeni način na rubu magičnog realizma, ne vidimo mehanizme koji stoje u pozadini zbivanja. Prisutna je samo koordinacija elemenata slike i stvari, naznaka onog što je bio poticaj za odslikavanje stvarnosti.
Tijelo je subjekt
Tijelo je tamnica duše, naučavao je grčki filozof Platon. Ovdje, na fotografijama sve je tiho, diše se samo nakratko. Dah je uzdah, uzdah je emocija. Za omamljenost iz koje ima buđenja nikada nam se ne nudi objašnjenje.
U tom trenutku mekoća golotinje (mjesto gdje počinju noge i grudi) zahvatila je beskraj, Georges Bataille, L’impossible, Editions de Minuit, 1962.
Premda se u fotografiji uglavnom sve svodi na kompoziciju, perspektivu, kut gledanja, tehniku osvjetljenja i estetiku, fotografi imaju onu slobodu koju jedino mašta ograničuje, osim ako nije riječ o fotografima koji se aktom bave s pretežito komercijalne osnove fokusiranjem na tijelo kao objekt seksualnog zadovoljenja. Neki su se fotografi udaljili od dokumentarne stvarnosti i umjesto toga usredotočili na intrinzične kvalitete fotografije. Nije mi cilj širiti priču, no pogledamo li radove poznatijih fotografa otkrit ćemo potpuno različite stilove načine pristupa aktu. Od želje za dokumentiranjem, želje za pokazivanjem, do teatarskih nadrealnih inscenacija, transformacija ženske figure u objekt fetiša, radova na granici pornografije i granici estetike, zatim režiranih i gledljivih i režiranih ali ranjivih fotografija nabijenih značenjem, pa sve do korištenja fotografije za istraživanje osobne seksualnosti, posebice kod autora koji su skrivali svoju homoseksualnost.
Prikaz golog ljudskog tijela postao je skliski teren likovnog izražavanja za čije je potpunije razumijevanje potrebno prepoznati poriv. Je li riječ o namjeri da se skrene pozornost na jednostavnu ljepotu prolaznih trenutaka života, ili pak promišljanju ženskog tijela u njegovom povijesnom i društvenom kontekstu. Podsjetimo se da slikaricama stoljećima nije bilo dopušteno studirati anatomiju niti vježbati crtanje nagih modela. Slikari su pak bez ikakvih problema, bilo po narudžbi crkvenih vlasti ili po svom nahođenju, bez problema slikali ženske i muške aktove, na ovaj ili onaj način. Fotografija je demokratizirala i taj segment.
Oslobađajuće iskustvo
Akt kao oblik umjetničkog izraza kroz povijest je većinom bio fokusiran na ljepotu i senzualnost ljudskog tijela. Suvremeni fotografski pristup tijelu, podjednakom estetskom snagom ravnopravno percipira ono što možemo definirati „lijepim“, kao i ono što bi se moglo svrstati pod svojevrsnu „estetiku ružnog“, ovisno o vlastitoj sposobnosti prepoznavanja različitih perspektiva, estetika i emocija.
Generalizirajući temu, dobrim aktom možemo nazvati onaj koji je ugodan za gledanje i koji istovremeno prenosi emocije ili značenje kroz kompoziciju, osvjetljenje i druge tehnike. S druge pak strane, gledano iz šire perspektive, kako one autorske tako i teoretske, barem kad je o estetici riječ, akt fotografija nadasve je zanimljiv oblik umjetničkog izražavanja. Autorima koji vlastito tijelo koriste kao subjekt, akt je svojevrsno oslobađajuće iskustvo koje im pomaže da se osjećaju ugodnije u vlastitoj koži, odnosno izraze na načine koji nisu mogući u drugim oblicima fotografije, što često dovodi do zanimljivih apstraktnih kompozicija ili nadrealnih scena ispunjenih emocijama ili simbolizmom. Kao rijetko koji medij, akt u fotografiji snažno je subjektivno sredstvo izgradnje samopouzdanja i spoznaje vlastita tijela. Upravo u tom, nazovimo to idejnom segmentu, akt je pogodan za istraživanje, omogućujući pomicanje granica i stvaranje djela koja odražavaju osobnost, kako u stilu tako i pristupu. Pred nama su dvije autorice koje upravo to čine.
Fanita Barčot-Nikolac – „Ćelava pjevačica“
Može li se fotografijom?
Prva serija fotografija „Ćelava pjevačica – Vrijeme nemira“ nastala je 2017. godine. U njoj propituje vlastito postojanje kroz prizmu smisla. Povratni ping srca koje kuca u ritmu parking automata dok vrijeme nepokretnosti ističe. Treba se (po)maknuti, zna to premda je svaki pomak novo pucanje šavova zarasle rane. Neugodno je i zastrašujuće pretvoriti čekanje u proces redefiniranja. Radikalni zaokret, sagledavanje sebe na drugačiji, smisleniji način, slaganje neke nove, „ja“, koja bi trebala biti ja. Ostavimo li otisak prepoznavanja zabilježit ćemo stanje duše, uma, srca. Nakon te prve serije „Ćelava pjevačica“ postala je njen fotografski „Alter ego“, kontinuirano fotografsko propitivanje „Tko sam ja?
Ćelava pjevačica s perceptivnim pomakom
Krećući se onim što se u početku čini kao dva suprotstavljena stajališta, Fanita Barčot u seriji fotografija „Ćelava pjevačica“ uranja u svojevrsni stupanj podvojenosti kako bi se ponovno uzemljila u svijetu, vodeći se gotovo naivnom spoznajom da samo kroz udaljavanje možemo razumjeti šire konture našeg iskustva. Očita je senzualnost njezinih fotografija. Tjelesnost, koju samo varljivo oko može shvatiti kao golotinju, pojavljuje se u njenom slučaju s ove strane svega voajerskog ili izrabljivačkog. Tijelo umotano u tijelo, koje iz tijela odlazi i u tijelo se omata. Ovo odvajanje i privlačenje – udaljenost, intimnost – uvjerljivo je prikazano kao emotivna snaga koja izbija iz njenih fotografija.
Činjenica da su ove fotografije nastale u njezinom vlastitom domu, prostoru svakodnevnog, najneposrednijeg i najosobnijeg okruženja daju njenim fotografijama određenu spontanu dražesnost. Koristeći tijelo, ironizira činjenicu da život zna više o nama nego što mi mislimo da znamo o njemu. Tijelo je kao materija duha. Složimo se, raspadnemo i opet složimo, da bi se sami raspali na geste, mimiku, emociju, prolazeći kroz slobodnu metamorfozu ličinke, sve dok tijelo, materija, duh ne postanu dosljedni, kao praslike, nastale u vremenu pravijeka. Svojevrsna autoregulacija koja osigurava postojanost unatoč stalnim promjena stanja. Kako kaže Shakespeare … Mi smo ista tvar / od koje snovi sazdani su; i to malo / našeg života snom se zaokružuje, ”, Oluja, 4. čin, 1. prizor: ” NZMH, 1979.)
Na fotografijama Fanite Barčot Nikolac prikazan je svijet u kojem se kao i u životu, u lucidnim trenucima obračunava s trenutnim istinama, opetovano ih zanemarujući i zaboravljajući. U njenom zatamnjenom fotografskom svijetu meki sjaj pomične linije svjetla postaje sve. U samom procesu stvaranja nema ništa pretenciozno: forma je okvirna, a ozbiljnost sadržaja lagano ironična, temeljeći se, ne toliko na kritici, koliko na bezbrižnoj zaigranosti. Misterije vrebaju iza poznatog. Čime se igra? Zagonetnim, čudesnim, povremeno i histeričnim odnosom, u kojem se tijelo svodi na alegoriju s nemogućnošću trajnog slikovnog definiranja, jednom i zauvijek?
Njene Ćelave pjevačice, koliko god u određenim aspektima fotografija bile otkrivajuće, u potpunosti odišu ranjivošću. Ispovijedaju slabost, konkretno i neponovljivo. Prizor koji gledamo je nestabilan, prizor je to koji pogađa. Nespremnost odvajanja vremena za bivanje, postojanje. Tajna ljubav prema živom i utjelovljenom životu, u kojem je jedino nesigurnost u sebe postojana.
Umijeće viđenja drugih u ogledalu istog sjaja
U njezinim radovima često se pojavljuju zrcala. Voli se igrati odrazima u zrcalima stvarajući neočekivane slojeve i zbunjujuće oslike u kojima iznova tematizira golo tijelo. Ozrcaljeni vizualni odjeci golog tijela svojevrsno su razrješenje ukalupljenog obrasca, u kojem odjekuju iste energije i perspektive. Prizori su to puni slutnje u sjaju iskrivljenih zrcalnih slika. Izravni unutarnji monolog oslobođen idealističkog estetskog razdvajanja površine i dubine tjelesnosti. Izvanjsko i unutarnje previranje. Pojavnost naspram suštine, u korist pojavnosti. Uvid u to kako izgledamo i kakav je osjećaj izgledati, uvijek iznova, tijekom vremena. Iskustvo identiteta slično je iskustvu slike. Nejasno je jedino je li slika samopotvrda stečene subjektivnosti ili odraz mogućnosti zrcalnih kombinacija, umnožavanja per se. Neizvjesnost stvara i sličnost zrcalnih oblika pojavnosti, pa identifikacija postaje složena i otežana. Ne, ne priznajemo vlastiti odraz.
Home sweet home – alegorija očaja s viškom dvosmislenog
U ovoj seriji ključno je pronalaženje identiteta umjetnice. U fragmentarno otvorenom svijetu Fanita nam pruža mogućnost pogleda u njen „Slatki dom“, koji djeluje sve samo ne slatko, prije bismo rekli raščlanjeno. Skrivajući se iza krinke, često u ironičnim pozama koristeći sebe kao dvojnicu, nenametljivo upotpunjuje okvir slike režiranom umjetnom pozadinom pazeći na to da izbjegne pretjeranu izvještačenost. Nova stvarnost koju stvara djeluje režirano, no je li istinita ili lažna, to ostavlja gledatelju da sam procijeni. Pomno razrađenim scenarijem stvara lažni dojam blizine pa gledatelj u radnju biva uvučen poput voajera ograničenog vidnog polja. Na taj se način klasični slikovni problem odnosa figure i pozadine prenosi na društveno okruženje, aktualizirajući odnos konteksta vlastitog umjetničkog identiteta kroz pogled drugih. Fotografirane dužom ekspozicijom, njene fotografije djeluju tehnički nedovršeno. Fokus je uvijek nepogrešivo na odgovarajućim suptilnim gestama tijela, kao i njegovu interakciji sa okolinom i svjetlom.
Duhovit, pomalo bizaran šarm ovih fotografija samo je jedna strana manirističkog shvaćanja umjetnosti. Želje, htijenja, emocije, u ovim slikovnim instalacijama otkrivaju se potajice pred kamerom. Koliko god njezine fotografije izgledale djetinjasto raznolike i iznenađujuće, koliko god njima postiže da bajkovito i magično ravnopravno opstaju uz ono morbidno, one ipak u sebi sadržavaju potajnu žudnju za nečim zabranjenim i grešnim. Međutim, bilo bi nekorektno tvrditi da one izražavaju feminističko gledište. Više je ovdje riječ o ženi koja sebe, pothlađenim samozadovoljstvom, vidi snažnom i lijepom, ali distanciranom.
Spremnost na drhtanje od gladi za ljubavlju u rijetkom zraku noći
Neprimjetno stapanje tijela s elementima koji se nalaze u prostoru ima snagu vizualnog puzzlea. Sama, bez pomoći asistenta koji vidi ono što kamera vidi i bez većih manipulacija, ona nešto tako specifično poput nagog tijela transformira u nešto univerzalno. Ograničavajući se samonametnutim granicama, nastoji da sve ostane isto – pritom je svaka fotografija uvijek drugačija. Sve njene slike ovih serija imaju isti bezvremenski i estetski karakter i prkose svakom pokušaju klasifikacije.
Jedan od najvažnijih aspekata Fanitinog rada je svjetlo, odnosno odsutnost svjetla, preciznije način na koji koristi svjetlo i sjenu. Koristeći sve opcije koje nudi crno-bijela fotografija, fino cizelira subjekt u
intimna i senzualna stanja, geste i poze, određujući sama što će biti otkriveno, prikazano, a što skriveno. Svaka serija fotografija je poput sažimanja cijelog razgovora u jednu jedinu riječ. Sve je u empatiji i povjerenju. Slika prenosi informacije o subjektu, fotografkinji i fotografiji kao obliku umjetnosti. Zapravo, govori više o trenutnoj emociji nego o općem dojmu. Ovdje se više radi o onome što osjećate kada pogledate fotografiju, nego o onome što sama slika prikazuje. Emocijama koje su stvorile asocijacije. Podsvijest se pomiče korak bliže svijesti, sve se zapravo vrti oko projekcija, pa na neki način fotografija preuzima osobine psihoanalize.
Rušenje tabua tjera umjetnost da se fokusira na samu sebe, a umjetnika da bude beskompromisan u traženju izvorne biti. Naše emocije u promatranju i osjećanju stvari toliko su latentne da se pod pritiskom društva obilja, konzumerizma, konformizma, lažnog morala i pseudo estetike, povremeno gube ili postaju besmislene. U različitim vremenima tražimo različite uzore, različite arhetipove s kojima se povezujemo u pokušaju razumijevanja našeg vremena, pa i prostora. Svjesnost potrebe za iskrenim, intimnim pripovijedanjem omogućuje komunikaciju i razumijevanje. Fanita svojim fotografijama prenosi poruke, ne komplicirajući i ne zamarajući se davanjem prednosti tehnologiji pred onim ljudskim elementom. Način je to održavanja gladi za ljubavlju u rijetkom zraku noći.
***
Milena Milenković – „Alter ego“ (2017.-2023.)
Ako je introspekcija promatranje vlastitih mentalnih i emotivnih procesa, ispitivanje svojih svjesnih misli i osjećaja, onda je okvir kroz koji Milena promatra vanjski svijet svojevrsni prozor kroz koji nam se dopušta pogled na tijelo koje fotografira, tijelo koje može biti i njeno, na ono unutra, na ono što se otkriva. Uvučeni u taj svijet postajemo dio igre. Voajeri zavedeni tuđim snovima, bez dodira stvarnosti od kojeg ruke drhte.
Milena kaže: “U pokušaju da prodrem u svoju otuđenu stvarnost, osvetlim i raspoznam sve skrivene niti koje su isprepletane s onim što mislim da jesam, postavila sam sebi pitanje: Ko sam ja? Da bi zaista odgovorio na ovo pitanje čovek se mora razgolititi pred sobom, mora biti spreman prihvatiti celog sebe, umeti razumeti i drugog, onog skrivenog sebe. Zato u ovom projektu biram isti način refleksije svojih misaonih procesa. Za mene, alter ego je nešto što ostaje skriveno, nikad do kraja otvoreno svetu. Zato je u mojim radovima prikazan kroz prizmu opskurnog, uvek delimično skriven i nedorečen. Nerazumljiv, a uvek prisutan, nadomak svetla, ali uvek iza zastora. Korišćenje akta kao medija za ovu (nedovršenu) priču ima dvostruku simboliku: s jedne strane, golo telo simbolizuje sirovu formu unutrašnjeg bića – svojevrsnog alter ega, a sa druge, omogućava posmatraču da sagleda jedan drugi aspekt ove priče – pol. Na fotografijama se pojavljuju muški i ženski aktovi, simbolišući tako dualizam, za koji verujem da je duboko u biti čoveka. Dva iskonska početka naše individualne stvarnosti, čije preplitanje u konačnosti sačinjava suštinu našeg bića.
Jesmo li goli ili razgolićeni uznemirujućim osjećajem klaustrofobije?
Fotografije Alter ego Milene Milenković u slabom odjeku podsjećaju na one Francesce Woodman, premda nemaju onu snagu stapanja, kombinaciju disanja pod vodom i gutanja života. No to ne znači da nisu dobre, dapače u njima ima ono nešto što je kao autoricu izdvaja od mase u fotografiji – osobni pristup. Milena podsjeća promatrača da fotografije izravnavaju i iskrivljuju stvarno stanje, nikad ne nudeći cijelu istinu o subjektu. Njihovo dešifriranje, ovisno o oku promatrača istovremeno je iznimno teško i neobično lako dešifrirati, ovisno o empatiji i sposobnosti osjećaja krhkosti mlade duše, koji iz njih izbijaju nevjerojatnom snagom. Milenine fotografije u blagim naznakama istražuju žudnju i erotičnost, spajajući eleganciju oblih linija sa senzualnošću nagosti tijela. Uspostavljanje delikatne ravnoteže između kompozicijske preciznosti i evokativne senzualnosti otežava atmosfera grča u kojem se (ona i on), tijelo nalazi.
Ništa ne postoji po sebi, ništa nije vječno, sve je u konstantnom pokretu i promjeni
Njene serije Haunting te posebice Alter ego, po meni njen autorski najjači segment, smještene su iza mliječnog stakla vrata čija uokvirenost kadra stvara uznemirujući osjećaj klaustrofobije. Prepoznajemo oblike tijela, vidimo linije, ali nam je vidno polje stiješnjeno u pusto okruženje. U prostoru u kojem se izlijevaju emocije transcendentalnu mističnost zamjenjuje jasna kompozicija. Promatrač osjeća autoričin nagon potrebe da vlada atmosferom kako bi u ceremonijalnoj tišini uspostavila fizičku distancu između sebe i gustoće prostora. Iako je iskustvo osjećanja tijela potaknuto višedimenzionalnim osjetilnim kontinuumom, položaji tijela i izrazi lica, geste i tjelesni pokreti, kao i udaljenost koju je fotografkinja zauzela snimajući, sugeriraju psiho-fizički pritisak koji prožima okolinu. Tjelesna komunikacija u ovim slikama dobiva središnju ulogu razumijevanja vizualnih procesa. Tijela koja ostavljaju vizualne tragove u prostoru, istraživanje su vlastita identiteta; od pokreta do emocije. Stavljam se u funkciju promatrača koji želi osjetiti isti impuls, odmjeriti udaljenost koja se prešutno odvija na temelju razine privatnosti koju subjekt na slici uspostavlja s promatračem izolirajući ga od jasnoće.
Fluidni i grčeviti pokreti, koji premda ne prelaze prag staklene stijene, poprimaju preciznu konfiguraciju. Okvir okna koji obrubljuje segmente slike označava vanjsku granicu preko koje se nije moguće pomaknuti. Taj detalj plijeni pozornost. Sposobnost atmosfere da se prostorno prelije u prostor tjera promatrača da što više uroni u omeđeni okvir slike, atmosferu tišine generiranu osjetilnom ekstazom. Fotografski prikaz ovakve tjelesne komunikacije subjekta prepušta nam slobodu shvaćanja onog što se upravo dogodilo ili pretpostavljamo da će se dogoditi. Zamrznuta nepomičnost tijela sugerira prisutnost osjećaja izgubljenosti koji prethodi fizičkom pomicanju. Je li on prikaz posljedice prvog dodira, otvaranja ili straha od otvaranja. Razlika leži u načinu na koji tumačimo atmosferu.
Patnja je jedna od Četiri plemenite istine
Jedna od četiri plemenite istine koje uči budizam je „postojanje patnje: prolaznost, promjenjivost i nestalnost cejlokupne egzistencjei koje neizbježno stvara patnju (neugodno iskustvo, strah od gubitka ugodnih iskustava i stvari za koje smo vezani, suptilno konstantno nezadovoljstvo svojstveno uvjetovanoj egzistenciji“. Serije I want out i Iustitia, snažnije su i mračnije, iskrenije. U Iustiutii se tijelo svodi na znakove, uvodi svojevrsna simbolika tantre i karakteristika hinduzima koja podsjeća na utjelovljenje seobe duša, dok se u seriji I want out stvara osjećaj da subjekti u njima nose osjećaj krivnje koji kao da je proizašao iz nekih osobnih odluka ili djelovanja koja se ne daju popraviti pokajanjima i obredima, odustajanjem i odbacivanjem svjetovnih žudnji i želja ili na drugi način.
Ove dvije generacijski različite, ali stilski slične autorice pokazale su da se oblikovanje i uspostavljanje geometrijskog prostora i njegovih sadržaja ne odnosi se na determinacije stvari, već na način na koji one zrače prema van, čine iskorak izvan sebe. U tom smislu, kod obje autorice tijelo je nešto poput glazbenog instrumenta čija vanjska svojstva artikuliraju njegove izražajne oblike i umjesto tona emocijama izražavaju svoju bit. Govorimo dakle općenitije o umjetnosti inscenacije u svrhu stvaranja atmosfere pri čemu je scenografija sama po sebi dio uprizorenja. Za mene, ona atmosfera koju stvara poznata ali vrlo nejasna tišina netaknutog jutra.
Ivica Nikolac