Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka priređuje skupnu izložbu pod nazivom
MONOKROMIJE- MONOCHROMIES
Kustosica izložbe prof. Luisa Ritoša
Otvorenje izložbe je u ponedjeljak, 27. lipnja 2022. u 20 sati, Galerija Juraj Klović, Rijeka, Verdijeva 19 b.
Na izložbi sudjeluju:
Tamara Agić, Marlen Ban, Mariana Ban, Vesna Bašljan Martinjak, Nataša Bezić, Fanita Barčot-Nikolac, Eugen Borkovsky, Vedran Burul, Barbara Cetina, Andrea Čović, Dragan Karlo Došen, Tanja Frančišković, Heda Gartner, Boris Grozdanić Gorjan, Igor Gržetić, Silvia Golja, Isidora Jancić, Nikolina Jovanović, Dario Jurjević, Branko Kolarić, Andrej Kurtin, Josipa Komljenović, Andrea Krulj, Teodora Micić, Ivica Nikolac, Željan Pavić, Izabela Peculić, Nikola Ražov, Boris Roce, Vedran Ružić, Maja Simić, Sanja Simeunović Bajec, Svjetlana Šalić, Alen Šimoković, Boris Toman, Mirjana Tomašević Dančević, Mihajlo Uzelac, Maja Vučenović, Tereza Vukić, Marija Volkmer, Nevena Živić, Istog Duško Žorž, Qing Yue.
Izložba ostaje otvorena do 12. 06. 2022.
Radno vrijeme:
od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Katalog izložbe Monokromije Monochromies
Osvještavanje prolaznosti
Izložba “Monokromije” zamišljena je kao tematski, međunarodni likovni projekt koji za cilj ima zabilježiti likovna strujanja, likovni puls šire regije. Tema monokromatike poslužila je kao okvir za kompleksniji iskaz suvremene društvene stvarnosti, s radovima ne starijim od 5 godina. Htjela sam otkriti što se zbiva u likovnom svijetu oko nas danas, stvoriti trenutak zamrzavanja vremena u prostoru galerije u kojem bismo mogli proučiti našu realnost i razlučiti neka teška pitanja. Odazvala se šira regija, pa tako osim naših autora/ica, imamo priliku vidjeti radove umjetnika/ica iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Italije, Slovenije i Srbije. Kako bismo shvatili likovna djela koja su pristigla trebamo se, za početak, upitati u kakvom mi svijetu živimo, što nam se događa i zašto.
Svi smo svjesni crnih oblaka koji su se, u zadnje dvije-tri godine, nadvili nad Europu i svijet, kroz pandemiju, a sada i rat, te sve veću ekonomsku nestabilnost. U globalizaciji ne postoji odvojenost, a ni u ekološkom sustavu planete; sve je povezano, amazonska prašuma koja godinama gori bez prekida, postaje MI koji bespovratno gorimo na deforestaciji. Prve pandemijske godine kada se sve zaustavilo, nakon početnog šoka, krenule su priče kako je hiperproduktivnost koju sustav tempira na sve brži ritam jako štetna, kako je usporavanje dobro jer se priroda počela obnavljati i kako se možda otvaraju mogućnosti za stvaranje nekog novog, zdravijeg, svijeta. Jesmo li se usudili nadati? Dok smo navlačili maske na lica istovremeno nam se pred očima demaskirao sustav: ogoljela konstrukcija trulog kapitalizma koja se više ničim ne da prikriti, mašinerija koja se bazira na emociji pohlepe i grabeža; počela se vrtjeti oko svoje osi, vrpoljiti i otvoreno pokazivati lice fašizma. Što to znači za nas, u našoj svakodnevnici, što znači ova apokalipsa za nas? Gubici sloboda, ograničavanje, nemir, strah od budućnosti, razne anksioznosti i osvještavanje prolaznosti života. Okretanje unutrašnjem, usporavanje, svjesnije bivanje u sadašnjem trenutku, a tako i bogatije proživljena stvarnost vidi se u umjetničkom radu svih prisutnih autora/ica. Ove umjetnice i umjetnici su općenito spremniji da propituju granice, odlučniji pokazati i reći, usuđuju se biti ranjivi i progovoriti o ranjivosti, o srži ljudskosti, baviti se pitanjima koja drugi metu pod tepih. Oduševljeno mogu reći da nisu razočarali, odgovorili su senzibilnom hrabrošću, šarolikim dijapazonom tehnika i motiva. Motive sam radi lakšeg snalaženja izdvojila u tri skupine. Prvu skupinu čine motivi koje sam općenito okarakterizirala kao teme svakodnevnice i nostalgije. One uključuju scene praznih vanjskih prostora, ulica, opustošenih pejzaža, ali i intimnih interijera, prozora, otvorenih i onih razbijenih. To su unutrašnji prostori duše, sjećanja na djetinjstvo, meditacije na temu prolaznosti, snovi i erotika. U ovoj skupini vidim umjetničko traganje za bezvremenskim. Osluškivanje sebe, promatranje, suočavanje, ali i bijeg od stvarnosti; kronike preživljavanja u teškim vremenima, svojevrsni iskaz “kako smo preživjele/i pandemiju”. Drugu skupinu sačinjavaju radovi koje nazivam aktivističkim, to su radovi koji su zauzeli “buntovnu” poziciju, koji provociraju. Radovi su to koji podižu mnoga pitanja uključujući poziciju žene danas, poziciju radništva nasuprot svećenstva, pitanja migracija, a time i pitanje rata. Komentiraju događaje kao što je raspad brodogradilišta “Uljanik”, devastaciju kompleksa Haludovo, nailazimo i na fotografiju zapuštene Odesse iz 2018. koja izgleda kao da je fotografirana usred rata. Zatim imamo radove koji propituju poziciju kulture i umjetnosti, pitanje posjeta galerijskim prostorima; pitanje odnosa prema životinjama, prirodi i planeti, pitanja odnosa moći-nemoći, dominacije-submisivnosti, iskorištavanja i nepravda. Instalacije izazivaju: možemo li se spasiti od tabletomanije monoterapijom? Spavamo li na federima, ili na mekim madracima, spavamo li uopće, vise li nam crne vrane nad glavama, i zašto, hoćemo li se pogledati u “dječja” ogledala, što ćemo tamo vidjeti? Moramo li prijeći preko pješačkog prijelaza na podu galerije, što je na drugoj strani- hoćemo li preživjeti? Nudi nam se iscrpljeno filmsko platno, koje izgleda kao naši iscrpljeni živci. Mnogi od tih radova se tematski prožimaju i mogu se sagledati iz više kutova, no svima je zajednička potreba da komentiraju, kritiziraju, osvještavaju. Treća skupinu radova okrenuta je estetskom propitivanju monokromije, i konkretnom likovnom proučavanju tekstura, svjetla, sjene, tonova i valera akromatske boje. Ovdje nalazimo skupinu radova koji se bave estetikom kontrasta, s reminiscencijama na avangardu, rad Kazimira Maljeviča, Ljubov Popove i radove hrvatske avangarde 20 st. Također možemo vidjeti djela koja nose jaku ekspresivnu gestu. Dominira prisutnost bijele koja nas, u već bijelom galerijskom prostoru, navodi na osjećaje eteričnosti, bespredmetnosti, lebdenja, nestajanja, nepojavnost, transcendencije.
Možda je to je ono što sada trebamo, transcendenciju u drugu stvarnost, možda trebamo i nadu. Nadu da možemo postići zajedništvo, u kojem ćemo naći hrabrost da stvorimo neko bolje danas.