Gradska galerija Fonticus Grožnjan predstavlja dva samostalna likovna projekta, subota, 1. 4. 2023. u 19.00 sati.
Mariana Ban – Isijavanje
& Luisa Ritoša – Zaboravljene
Kustos: Eugen Borkovsky
Mariana Ban: ISIJAVANJE
„Mi smo na zemlji i nema lijeka za to.“ Samuel Beckett
Prolaznost života, promjenljivost stanja tijela, nelagoda neminovnog nestanka osobe, kao da su okosnica ovog likovnog projekta Mariane Ban. Čini se da tema, premisa njenog vizualnog propitivanja dodiruje stasanje, zrenje, starenje i smrtnost pripadnika ljudskog roda. Uz tjelesne promjene vežu se zasigurno i psihičke mijene percepcije, ovisne o vremenitosti persona. Pitamo se je li pred nama neko druženje. No, uviđamo da autorica tek metaforično koristi grupu.
Umjetnica nas okružuje znatnim formatima uz izvedbu tehnikom uljanih boja na papirnoj podlozi. Na radovima prevladava pigment caput mortuum/violet, kardinal ljubičasta, ili Mars ljubičasta. Specifičnost i ovih radova umjetničina je inovativna provokacija, ideja da se radovi mogu vidjeti obostrano. Autorica prepušta pigmentu na volju da se probije kroz slojeve papira i da formira oblike na drugoj strani podloge. Ona ponekad odlučuje pokazati oba lica formata. Ovaj postupak dramatizira situaciju. U pitanju su ljudski likovi koji se pojavljuju nešto jasnijih oblika, ocrtaniji na jednoj strani, a znatno zamućeniji na drugoj. Događa se efekt mutnog ogledala. Ovo nudi više mogućih iščitavanja. Poput sjena, duhova ili aure – tjelesnog energetskog polja, moguća asocijacija dokaza energetske bivstvenosti, poput Kirlianove fotografije.
Zapažamo da umjetnica ostatak podloge ostavlja praznim. Ovim odustajanjem od ideje ambijenta, definicije okruženja, ona uspijeva dovesti dramatiku scena do kulminacije. Kao da su osobe u nekom bezvremenskom prostoru jer nema naznaka prostora događanja. Podloga se pojavljuje kao oznaka nekog neodređenog, bestežinskog prostora, kao da su likovi već krenuli u transformaciju ka nestajanju iz naše, uobičajene, ljudske realnosti.
Naporno je odrediti se prema ovim radovima. Pred nama su plohe ispunjene muškim figurama. Likovi su različitih dobi: od mladića do čovjeka u poznim godinama života. Svi su nagi i često u nekom pokretu. Ne možemo reći da se svađaju, ali zapažamo da gestikuliraju. Ponegdje nam se čini da možda i komuniciraju, no, većina aktera zabilježena je u samopromišljanju. Iako često u egzaltiranim pozicijama, likovi ne emaniraju negativnu energiju – možda više doživljaj čuđenja, mogućeg straha pred neminovnošću života. Svaki detalj na ovim slikarskim radovima predstavlja određenu energiju aktera, iskazanu pokretom ili zabilježenim oniričkim stanjem.
Umjetnica kaže: „ovi radovi iz ciklusa Znoj ljudskog mesa propituju patnju čovjeka. Prikaz njegove konfrontacije s vječnim antropološkim pitanjima života i smrti, njihove povezanosti, kruga života…“. Ona nas približava doživljaju: „…Caput mortuum latinski je naziv za glavu mrtvaca i bezvrijedne ostatke mrtvog tijela, termin često korišten u alkemiji. Nazivan terminom nigredo, označava beskorisne tvari preostale od al/kemijskih procesa, tvari propadanja, raspadanja…“
Strah od smrtnosti prožima cijeli ljudski vijek. Umjetnica kao da želi izreći ideju nesigurnosti, tjeskobe naporne suvremenosti. Uz to, i spoznaju o neumitnom kraju postojanja pojedinca. Danas znamo da je cijeli univerzum formiran raznim oblicima energije. Tako pokreti ovih osoba kao da iskazuju osjećaj straha, napora, ne/prihvaćanja neumitnog nestanka osobe, njegova tijela na kraju životnog ciklusa. To je naročito dojmljivo na stranicama radova koji su predstavljeni sa stražnje strane podloga. Ovdje kao da aura, koja je energija, tjelesno elektromagnetsko polje, djeluje kao rijetko vidljiv produžetak fizičkog tijela.
Aktivna imaginacija je psihoanalitičko eksperimentalna metoda gdje čovjek, da bi doživio svoj život u punom potencijalu mora otkračunati podsvijest, tj. pronaći način da svoje vizije podsvijesti, dovede u fizičku realnost. Način je osmislio Carl Gustav Jung koji je smatrao da, ako želimo otkriti vrhunac osobnosti, moramo naučiti osvijestiti svoju podsvijest. Mnogi umjetnici danas, pa tako i Mariana Ban, traže ključ aktivne imaginacije. Živeći u ovoj fizičkoj dimenziji, kao rob kolektivno poželjne osobnosti koju nameće društvo, umjetnici često gube emotivnu, podsvjesnu percepciju po kojoj se razlikuju od drugih ljudi. Svaki umjetnik mora proći test vjernosti samom sebi. Da bi saznao tko je on zapravo, treba otvoriti vrata aktivne imaginacije. Mariana Ban je morala prekoračiti barijere svoje realnosti, te povezati spoznaje, doživljaje, promišljanja… Ona to čini iskreno i uspješno, barem u okviru pojedinačnog likovnog projekta.
Umjetničina vizualizacija motiva: grupe nagih ljudi usred kontemplacije i/ili egzaltacije, pokazuje se kao alegorija, simbolika koja ilustrira čovjeka nasilno smještenog u racionalni svijet današnjeg nehumanog društva. Ponuđeno je propitivanje ljudskog, njegovog unutarnjeg svijeta u pokušaju buđenja podsvijesti. U međuljudskim susretima neki drugi ljudi služe kao zrcalo naše duše. To zrcalo ne mora biti kristalno, već mutno, U tome smislu možemo reći da ovo što vidimo i prepoznajemo može biti odsjaj našega „mi”, naše osobnosti.
Pitamo se s autoricom bi li čovjek bio sretniji da prihvati tu neminovnost odlaska. Bi li i međuljudski odnosi bili humaniji? Jer, svjedočimo prikrivenom, a sve više i očitom bahatom ponašanju ljudskih jedinki koje su zagrabile neke ovlasti, uvijek bazirane na materijalnom profiterstvu, te pokušavaju ostale su-stanovnike Plavog planeta podvrgnuti svojim sebičnim i opakim idejama. I simpatija i antipatija imaju vrlo malo veze s razumom. Riječ je o području razmjene energija nad kojim razum nema izravne kontrole. Jer, bez obzira što netko iskazuje uglađenost, nećemo ga nužno smatrati simpatičnim. Na svu sreću, nitko nije samo dobar ili samo loš, već i jedno i drugo. Tko u pitanju simpatije želi napraviti bilancu svoga života, trebao bi se zapitati: jesam li i s koliko simpatije prihvatio samoga sebe, ovakvoga kakav sam stvoren?
Poput Beckettovog načina, Mariana Ban nudi snažan dojam otuđenja: ogoljen i bizaran, a tekstovi/slike oblikovani su gotovo asketski. Sve je protkano rezignacijom i apsurdom. Preklapaju se teme: protjecanje vremena, čekanje, banalna svakodnevica, nemogućnost komunikacije, samoća, propadanje, smrt.
Umjetnica propituje ljudsku krhkost prekrivenu idejom potiskivanja spoznaje o plaštu nestanka koji će jednom zasigurno obaviti svakog od nas. Čovjek, počevši prvim udahom i plačem, cijeli svoj vijek korača ka jedinoj izvjesnosti, svojoj smrti. On ipak neprestano živi u svojevrsnoj borbi kako svladati poteškoće i kako ostaviti svoj trag. Na tome putu odrađuje mnoge zadatke: brine za egzistenciju, brine zbog posla, stana, ljubavi, djece, zdravlja ili bolesti, vjetrova i kiša… Upušta se u mnoge raznorazne, neizvjesne borbe. Pritom okreće glavu samo od jedne izvjesnosti: vlastite smrti. U strepnji sklapa imaginarne nagodbe s anđelima i/ili vrazima. Nudi vlastitu dušu u zalog da se trenutak kraja odgodi. Straha od vječnog odlaska nitko nikada nije bio oslobođen. Kako danas, u doba tehnologije, tako i u vrijeme nastanka čovjeka na planeti.
Zanimljiv je komentar Junga kako je samo smrtno stvorenje sposobno za svijest ili svjesnost. Smrtnost je najveća prednost i naša krajnja slabost. Slabost je, prema Jungu, Jobu dala prednost nad Jahvom. „Što čovjek posjeduje, a što Bog nema? Zbog svoje bespomoćnosti prema Uzvišenom, čovjek posjeduje oštriju svijest koja se temelji na samorefleksiji: on mora, da bi preživio, uvijek voditi računa o svojoj nemoći. Bog nema potrebu za tim jer se ne susreće s preprekom koja bi ga natjerala da oklijeva i ništa ga ne tjera da razmišlja o sebi. Manjka mu čovjekova refleksija.“. Smrt je potrebna jer psiha ne može postojati kao zasebna cjelina, sve do konkretnog i fizičkog kraja kada se dolazi do krajnje individualnosti. U Mysterium Coniunctionis je jedna od najvažnijih spoznaja koju je Jung napisao: „Iskustvo Jastva uvijek je poraz za ego.” Upozorenje nudi umjetnica: Sadašnjost je mutno ogledalo. Svatko tko u njega pogleda ništa drugo ne vidi osim obrisa poznatog zabrinutog lica.
Eugen Borkovsky, III. 2023.
Luisa Ritoša Zaboravljene
Luisa Ritoša predstavlja recentnu kolekciju likovnih ostvarenja. Odmah primjećujemo da su u pitanju žene i maštovitim vizualizacijama obilježeno propitivanje njihove pozicije u društvu. Jer, tijekom povijesti žene su većinom smatrane intelektualno, moralno i duševno slabijima od muškaraca, zbog čega ih se zadržavalo u privatnom području života te isključivalo iz javnoga uskraćivanjem političkih i društvenih prava (glasovanje, obrazovanje, ekonomska neovisnost, tjelesna autonomija i dr.). Najranijom zagovornicom prava žena spominje se Christine de Pisan, čija su djela, objavljena 1405. (Knjiga o gradu žena, Knjiga o tri vrline…). Iako su određena predfeministička nastojanja zabilježena već od antičkih vremena, tek su se u XIX. stoljeću javila ozbiljna aktivistička kretanja kojima je cilj društvena, socijalna, politička i ekonomska ravnopravnost spolova, odnosno izjednačavanje prava žena s pravima muškaraca.
Sva izložena djela na zidovima nastala su tehnikom kolaža. Autorica usmjeruje pažnju na tiskane medije, dokumente, povijesne fotografije, čak i nađena pisma iz kojih ili kojima formira plohe radova. Unatoč kombinacijama elemenata na proporcionalno neujednačen način, radovi djeluju kompozicijski stabilni kao cjeline. Dok su jedni bogati kolorom, drugi su crno-bijeli, pa se doimaju poput grafika. Na nekima zapažamo narativne asocijacije kombinacijama prepoznatljivih elemenata. Oni čine cjeline primaknute rubovima nadrealizma. Svaki elemenat je važan pa radovi zahtijevaju pažljivo promatranje i iščitavanje. Mnogi detalji imaju simbolička značenja. Iako je projekt jako seriozan po premisi, ponegdje nalazimo čak i humorne vizualizacije.
Luisa Ritoša u kompozicije uklapa i arhaične i suvremene detalje. Tako uz mobitel ili TV-aparat nalazimo povijesne scene žena borkinja od prije osamdesetak godina. Čini se da možemo iščitati poruku projekta kako su te žene izborile prava na slobodu koju smo neko vrijeme imali, a koja se danas opet nasilno sužava. I ne samo na područjima statusa žena, rigidnost se očitava kroz dirigirane medijske objave, zabrane pod neuvjerljivim obrazloženjima, smanjivanje opsega zdravstvenog osiguranja, produživanje trajanja radnog vijeka, mizerne mirovine i sl.
Ovu izložbu možemo uvjetno, tehnološki, ali i značenjski, podijeliti na više fragmenata. U jednoj kolekciji su prisutni radovi koji tematiziraju vrijeme pobjede nad nacizmom sredinom XX. stoljeća. Umjetnica koristi vizualne materijale koji zahvaćaju nekoliko verzija pokreta otpora. Tu su anarhistkinje, revolucionarke u Španjolskoj te partizanska borba protiv fašizma. Za tu pobjedu znamo da su na našem teritoriju, ali i šire, zaslužni partizani i partizanke, uz muškarce aktivne su bile djevojke i žene. Nakon pobjede slobodnih nazora, oslobođenja, mislili smo da se čovječanstvo riješilo fašizma svih vrsta i, uz to, da se riješilo pitanje mizoginije, negativnog tretmana ženskog roda. No, pokazalo se da civilizacija nije riješila niti pitanje mirnog suživota svih stanovnika Plavog planeta, a niti pitanje odnosa prema ženama. Jača nacionalizam, u rodoslovlja se uvlače ptice rode, svaka erotska drugačijost se prezire javno ili perfidnom izolacijom. Religije propagiraju rigidnu čistoću, a u praksi se pokazuje da se sve može, ali da nitko ne vidi. Unutar četiri zida stana, hotela, sakristije sve se može, ali bez svjedoka i javnog obznanjivanja.
U okviru ove prezentacije, Luisa Ritoša oblikuje i video-rad koji naziva „Sama na plaži“. Radi se o osobnom propitivanju suvremenim medijem, s upozorenjem na pomanjkanje ženskih uzora u školstvu i u realnom vremenu. Ovdje se nižu kadrovi osoba – umjetničine pretkinje, izvedba likovnih radova, životinje, panorame prirode… Zvuk je temeljen na naturalnim zvukovima i naraciji autorice. Ona izgovara, citira tekstove šest njoj omiljenih književnica. Tijekom trajanja videa, ciljano, ali na odmjeren, suptilan način, poput akvareliranja, miješaju se slika i zvuk. Oba medija su znakovita i podupiru se, nadograđuju, čineći smislenu cjelinu.
Na video-rad vežu se Luisini portretni radovi književnica citiranih u videu. To su književnice koje se pokazuju i kao feministice. Luisa ih, na šest platnenih površina, predstavlja kolažiranjem njihovih portreta iz raznih životnih situacija u vremenu, od mladosti do zrele dobi, koju su doživjele. Ovaj niz radova nema kolora, a propituje neumitan tijek vremena, ali podsjeća da su veći dio vremena žene bile izbrisane, nevidljive. Ove spisateljice su osobe koje su, osim temama ženske pozicije u društvu, zahvatile i teme II. svjetskog rata, rasizma, holokausta. One kroz svoje literarne radove propituju spolne razlike te iniciraju druge pokrete: queer teoriju, post-kolonijalizam, transnacionalizam, ekofeminizam, trans-feminizam i druga područja društvene problematike suvremenosti. One se zovu: Marguerite Duras, Erica Jong, Simone de Beauvoir, Doris Lessing, Angela Davis i Anne Frank. To su više ili manje poznate osobe koje su u standarde, uvriježene socijalne odnose, unijele u najmanju ruku – sumnju.
Pažnju privlače radovi s uklopljenim povijesnim fotografijama gdje nalazimo žene, poneku prepoznajemo kao narodnog heroja, s oružjem u rukama. Ovo svjedoči o zajedničkom naporu i muškaraca i žena kad su u pitanju opća ljudska prava, sloboda, obrana od agresije. No, svjedočimo kako se, nakon kratke egzaltacije uklapanja ženskog roda u obranu, kasnije mačoidnost ponovno javlja. To uviđamo kroz cjelokupnu povijest. I danas se uloga žena marginalizira i određuje kućom, djecom, opskrbljivanju muža, muškarca. I još gore, preskače se, prešućuje, iskrivljuje doprinos žena na mnogim područjima života. Karikaturalno, ali opasno javno klečanje po nekom trgu i zabrana odlučivanja o svom tijelu, rađanju, pristupanju bračnom sustavu, dan-danas, usred XXI. stoljeća, ne govori o poboljšanju ženskog statusa. Feminizam se u suvremenosti javlja kao obrambena reakcija na porast konzervativizma, vjerskog fundamentalizma, kojemu je cilj vratiti pasivni položaj žene u društvu. Da ne spominjem poljsku ili iransku rigidnost spram ženskog roda. I u domovini, nažalost, nismo otišli predaleko po pitanju tretmana žena. Pokazuje se opće neprihvaćanje bilo koje drugačijosti. Od spolne, političke, nacionalne, religiozne, pa i sportske diskriminacije onih drugih, obranjeni smo samo deklarativno.
Moramo vraćati u spoznaju činjenicu da je u II. svjetskom, narodnooslobodilačkom ratu sudjelovalo 43.660 žena, od čega ih je 4.579 poginulo. Narodnim herojima proglašeno je osamnaest žena iz Hrvatske. Ovi podaci dokumentirani su uz projekt „Žene za slobodu“, autorice Antonije Vukičević, predstavljene u povodu minulog Međunarodnog dana žena u šibenskom Muzeju pobjede i oslobođenja Dalmacije. Veseli ovaj svježi primjer javne prezentacije posvećene herojskoj ulozi žena u NOB-u gdje su izborile društvenu jednakost i ravnopravnost. Spomenuti projekt prati prve organizacije žena 1939. godine pod okriljem KP Jugoslavije, da bi već 1940. bio osnovan Antifašistički front žena. Uskoro nakon oslobođenja, 11. VIII. 1945. godine žene Jugoslavije (i Hrvatske!) zakonom ostvaruju pravo glasa. Prvim ustavom FNRJ 1946. one su proglašene ravnopravnima s muškarcima u svim područjima života, a 1951. je omogućeno samostalno odlučivanje o rađanju djece. Jedan od dokumenata Europske unije od 2011. godine nastoji boriti se protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji („Istanbulska konvencija“). Ovdje je i zauzimanje za društvenu inkluziju LGBTQIA+ osoba, te žena druge rase, kao i prihvaćanje tjelesne i seksualne pozitivnosti. Tužno je spoznati da je Švicarska bila jedna od posljednjih europskih zemalja koja je ženama dala pravo glasa. Jedan od kantona te države ženama je odobrio pravo glasanja tek 1991. godine. Nažalost, danas svjedočimo brojim napadima i naporima određenih društvenih snaga da ta prava dokinu i oduzmu.
Cijeli ovaj projekt, propitivanjem uloge žena kroz povijest i često namjerno zanemarivanje njihove uloge uronjen je u recentno povijesno vrijeme. Svjedočimo neugodnoj i nesigurnoj svakodnevnici uz brisanje sjećanja, ignoriranje povijesnih činjenica, dok se moćnici trude uvjeriti nas u neku lažnu stvarnost. Umjetnica predstavlja novim generacijama dio povijesti koji se pokušava zataškati/iskriviti: žene izbrisane u povijesnom vremenu. Luisa Ritoša uspijeva da njeni radovi budu svojevrsni šamar takvim pokušajima.
Eugen Borkovsky, III. 2023.