Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na samostalnu izložbu Ivice Nikolca
pod nazivom – Bdijah i sanjah o smjelom putu oceanom budućnosti – Isječci snova
Galerija Juraj Klović, Verdijeva 19 b, Rijeka.
Otvorenje izložbe bit će 17. studenoga 2026. u 19 sati
Izložba ostaje otvorena do 1. prosinca 2026.
Radno vrijeme: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Katalog izložbe Bdijah i sanjah o smjelom putu oceanom budućnosti
„Bdijah i sanjah o smjelom putu oceanom budućnosti“ – Isječci snova
Snovi su prostor u kojem se susreću podsvjesno, sjećanja i imaginacija. Jesu li oni fragmenti unutarnjeg svijeta kroz koje pokušavamo proniknuti u vlastitu nutrinu, uspostaviti drukčiji odnos prema sebi ili tek bljeskovi prošlih iskustava, istodobno stvarnih i prividnih? Upravo se na granici tih pitanja oblikuje fotografski ciklus Ivice Nikolca znakovita naslova „Isječci snova“.
Riječ je o projektu koji je nastao iz fotografija snimljenih diljem Europe, odabranih zato što sadržajno ponajbolje označuju trenutke koji podsjećaju na neki od segmenata iz života; sjećanje na djetinjstvo, ljude koje je upoznao, trenutke koji su ostavili traga, donijeli bol, ljubav, refleksiju na umjetnost, osvrt na umjetnost preživljavanja. Priča koja započinje uvijek iznova. Otvoreni je to krug. Ali to je ono što je svjesno i dostižno i samo je dio slagalice koja tvori kulisu glavnom akteru ovog ciklusa – materijalizaciji snova. Kombinacijom zabilježenih stvarnih lokacija te naknadnih intervencija u digitalnoj obradi fotografija umjetnik stvara svijet izmiješanih osjećaja koji variraju od sjetne nostalgije, preko filozofskih preispitivanja do autorefleksivnih narativa.
Predstavljeni su vizualno zabilježeni kratki vremenski razmaci života koji su na autora imali dovoljno jaki emotivni, ili bolje rečeno iskustveni trag. Crno-bijeli prizori, oblikovani suptilnim prijelazima sivih tonova, nižu se poput kadrova na filmskoj vrpci. Putovanja stvarnim geografskim prostorima pritom se isprepliću s onima koja se odvijaju tijekom materijalizacije sna, a granice između stvarnosti i imaginacije gotovo posve brišu. Onirički diskurs ujedno postaje i glavno ozračje svake scene, utoliko što se ove fotografije ne bi trebale doživljavati jednodimenzionalno, već ih treba promatrati kroz prizmu Rubikove kocke – kada se poslože/shvate sve kockice/elementi dobije se kompletna slika nabijena simbolizmom. Kao što Marcel Proust traga za izgubljenim vremenom, tako Nikolac u pojedinim radovima traga i zaustavlja trenutak osjetilnog podražaja – jer u njegovim radovima priča rijetko ostaje samo na vizualnom doživljaju već je ispunjena slojevima sjećanja i osjećaja. Zašto? Kada se stvorila takva potreba/želja za introspektivnim čišćenjem prošlosti, sadašnjosti, a možda i budućnosti?
Odgovori su tu, samo ih treba uočiti.
Svaka scena iz ciklusa ne reprezentira samo određeni trenutak i lokaciju, iako ona može biti prepoznatljiva i vrlo realistična; već sama arhitektura, objekti, priroda i ljudi postaju odraz autorovih razmišljanja, strahova i nadanja te tragikomičnih životnih situacija. Kao primjer jednog aspekta preispitivanja uzet je rad „Totem“ u čijem je vizualnom fokusu betonski kanal za ventilaciju koji je arhitektonski konstruiran kao piramidalna struktura koja na sve četiri strane ima otvore za prihvat svježeg zraka. Riječima samog autora konstrukcija predstavlja skup svih kritičara, teoretičara, „znalaca“ fotografije koji su svojim neznanjem uzurpirali prirodni tok misli.
Narativno tamna, iskrakelirana površina betonskog totema predstavlja grobnicu svih razmišljanja i teorija, nametnutih očekivanja i iskustava koja su bila suvišna tijekom karijere. U takvu se stvaralačkom procesu fotoaparat posljedično pretvara u alat, svojevrsni Stargate, simbolički portal za prijelaz između svjesnog i podsvjesnog. Faktor koji dodatno pridonosi cjelokupnoj slojevitosti jest činjenica da svaki rad ima svoj zaseban naziv. „Cubanos“, „DramaQueen“, „Frame“, „Hopper“, “Udvoje“, „Lijeva ruža (Sub Rosa in tenebris)“, „Ice Scream“, „Tko se nije skrio“ samo su mali dio repertoara semantičke igre u koju nas Nikolac uvodi. Nazive treba uzeti u obzir kao sastavne dijelove rada, jer suptilno navode promatrača kroz labirint detalja. Već spomenute crna i siva, kao i nijanse potonje, glavni su spektar palete boja koja se koristi u ovom kontekstu s opaskom da bijela nije zanemarena. Dašak noir estetike je svakako prisutan – autor poprima ulogu detektiva koji se kreće lucidnim snovima okružen vrtoglavim osjećajem proteklog vremena i pitanjima koja možda još čekaju svoj odgovor. Također, postoji još jedna nit koja se proteže kroz ovaj ciklus, a to je motiv zaobljenih linija, vrtloga. Bilo da je riječ o nebu, travnatoj podlozi, zidu ili odsjaju na staklu Nikolac repetitivno, u radnoj etici Sidarte povlači geometrijsku tvorevinu poznatu kao krivulja, koja se, ovisno o intenzitetu digitalnog poteza olovkom pretvara u vertigo. Meditacija koja stoji, a kreće se. Sve je povezano – jučer, danas, sutra stapaju se u amalgam kontinuiteta koji nas prati cijelim putem, bez odmora.
U tom se kontekstu nameće i stih Friedricha Gottlieba Klopstocka (1724. – 1803.) iz pjesme Prijatelju i neprijatelju: „Bdijah i sanjah o smjelom putu oceanom budućnosti“, kojim je Nikolac nazvao ovu izložbu, a u kojem je u nekoliko riječi sadržana napetost između budnosti i sna, između svijeta koji poznajemo i onoga koji tek slutimo. Metafora smjelog putovanja oceanom budućnosti može se ovdje protumačiti i kao svijest o gubitku, prolaznosti, ali i kao potreba da se unutar neizbježnog protoka pronađe prostor mogućnosti, slutnji i neizvjesnosti za
novo iskustvo i spoznaju, bez jamstva konačnosti.
Zlatko Tot