Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka priređuje samostalnu izložbu Tatjane Masterl pod nazivom Obzori i dimenzije
Otvorenje izložbe je 25. rujna 2026. u 19 sati u Galeriji Juraj Klović, Verdijeva 19 b, Rijeka.
Izložba ostaje otvorena do 9. listopada 2026.
Katalog izložbe Tatjana Masterl Obzori i dimenzije
Radno vrijeme Galerije Klović: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Izložba Obzori i dimenzije predstavlja radove Tatjane Masterl nastale u različitim medijima, ali povezane istim temeljnim interesom: istraživanjem odnosa između crteža, prostora, materijala i percepcije. Ispitujući povezanost intuitivnog i nesvjesnog, umjetnica se oslanja na lagani nanos suptilnih tragova linija, površina boja i slučajnih otisaka matrice koji ostavljaju trag, bilježeći vrijeme i pokret. Koristeći se neobičnošću izvedbe, formata i dimenzija, djelo osvaja prostor te s njim uspostavlja dijalog, posebno vidljivo u ciklusu S druge strane, s dominantnim okruglim formatima visećih struktura. Nova dimenzija sagledavanja i dualnost ploha, obogaćenih rezovima, otvorima i izdignutim dijelovima papira, omogućuje niz mogućih tumačenja: cikličnosti, kretanja, trajanja, ponavljanja i beskraja. Strane međusobno tvore jedinstvo, nadopunjavajući se. Kroz šupljine prolazi nit, između površine stvarajući crtež. On postoji istodobno na različitim razinama – pojavljuje se i nestaje, prekida se i ponovno uspostavlja, ovisno o kutu gledanja i laganim pomacima samog objekta. U toj igri izmjene, praznine, sjene i prolaz svjetla postaju ravnopravni dijelovi oslikanog papira.
Sličan princip nastavlja se u skulpturama Prolaz, D – heart, Vortex i Prijelaz iz serije Prolazi i prijelazi. Oblikovane od žice, one suprotstavljaju odnos između linije i volumena, između onoga što je prisutno i onoga što tek naslućujemo. Njihove se strukture projiciraju kroz sjene i odraze, stvarajući promjenjive slike. Skulptura se tako ne završava na vlastitoj materijalnoj granici, već se njezin oblik nastavlja. Postavljeni na ogledala objekti dobivaju novu, imaginarnu dimenziju.
Linearnost mreža i neposrednog crteža naglašena je u multiskulpturama. Finoća i lakoća njihove konstrukcije prividno negira volumen, pretvarajući ga u prostorni zapis sastavljen od praznina, sjena i refleksija.
U radu Tatjane Masterl različiti mediji ne pojavljuju se kao odvojene cjeline, nego kao međusobno povezani nastavci istog umjetničkog procesa. Od velikih formata papira, na kojima umjetnica najprije utiskuje matricu, a zatim preko nje intervenira neposrednim, gotovo nemarnim potezima i bojom (ciklus Slučajno i podsvijesno), pa sve do prostornih objekata od žice, provlači se ista potreba za bilježenjem intuitivnog impulsa. Matrica ostavlja trag, rukopis ga nadograđuje, a žica ga izdvaja iz plohe i uvodi u prostor.
Kontinuitet razmišljanja sama autorica povezuje s Jungovim razumijevanjem nesvjesnog – kao djela iz kojeg izranjaju slike, simboli i asocijacije prethodeći racionalnom oblikovanju. Intuicija pritom nije tek slučajnost ili spontanost, već način spoznavanja izvan svjesne kontrole. Kod Tatjane Masterl prepuštanje tom impulsu jedan je od ključnih elemenata procesa: slučajni otisak, nepravilnost linije ili neočekivani odnos forme i prostora mogućnost je razmišljanja i kasnijih intervencija. Jungov pojam aktivne imaginacije posebno je zanimljiv u kontekstu procesa rada. On podrazumijeva dopuštanje pojave unutarnjih slika i sadržaja njihova razvitka i uspostave vlastite logike, bez neposrednog podvrgavanja racionalnoj kontroli. Početni trag, stoga nije konačno određen, nego postaje polazištem za daljnje transformacije. Jedan oblik priziva drugi, ploha se pretvara u objekt, linija u volumen, a volumen ponovno u sjenu i odraz. Upravo se u tom prostoru između pojavljuje njezin rad: kao trag na papiru, rukopis ili linijska konstrukcija, a naposljetku kao sjena – slobodna, promjenjiva i nestvarna. Sve to kao da nas uvodi u drugi svijet, nježan, snovit i nestvaran, sačinjen od komadića gline razasute na bijeloj podlozi poput mozaika. Njegova vizualnost akumulira sve u bjelini, sažimajući nesvjesno, sjećanja i razmišljanja u jedinstven likovni doživljaj. U tom se kontekstu može promatrati i instalacija „Odlazak“, koja se svojim simboličkim značenjem nadovezuje na motiv prolaznosti, odsutnosti i unutarnjeg prostora sjećanja. Instalacija simbolički predstavlja odlazak majke i djevojčice, pri čemu jednostavnost forme i suzdržanost materijala dodatno naglašavaju emotivnu i intimnu dimenziju prizora. Rasuti komadići gline tako postaju svojevrsni tragovi prisutnosti, ali i metafora onoga što ostaje nakon odlaska – fragmenata sjećanja, odnosa i iskustava. Linearnost i negiranje mase i ovom ciklusu potvrđuju suvremenost i dosljednost njezine umjetnosti u kojoj se forma oslobađa čvrstine otvarajući prostor za intuitivno i imaginativno iskustvo.
Jasna Rodin, mr. sc.