Zadovoljstvo nam je pozvati Vas na izložbu
Silvane Konjevoda i Silvije Sikavica
dobitnica Nagrade stručnog žirija HDLU-a Rijeka na 78. godišnjoj izložbi.
Otvorenje izložbe bit će u petak, 7. studenoga 2025. u 19 sati, Galerija Juraj Klović, Rijeka, Verdijeva 19 b. Izložba ostaje otvorena do 21. 11. 2025. Radno vrijeme: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Katalog: Silvija Sikavica, Ljubav donosi početak – Demencija i ja
Katalog: Silvana Konjevoda, Horizonti i jedna mačka
U Galeriji Juraj Klović u Rijeci, od 7. do 21. studenoga 2025., u organizaciji Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka održat će se izložba umjetnica Silvije Sikavica i Silvane Konjevoda, dobitnica Nagrade stručnog žirija HDLU-a Rijeka na 78. godišnjoj izložbi.
Pod naslovima „Ljubav donosi početak – Demencija i ja“ (Silvija Sikavica) i „Horizonti i jedna mačka“ (Silvana Konjevoda), autorice predstavljaju dva osebujna, ali komplementarna likovna svijeta koji se susreću u zajedničkoj temi – propitivanju ljudske osjetljivosti, sjećanja i emotivnog prostora.
Silvija Sikavica kroz ekspresivne, materijalno bogate kompozicije bilježi unutarnja stanja, ranjivost i empatiju. Korištenjem starih papira, tkanina i recikliranih materijala autorica stvara snažan vizualni i emotivni zapis o prolaznosti i gubitku, istražujući demenciju kao metaforu kolektivnog zaborava i otuđenosti suvremenog društva.
Silvana Konjevoda u svojim apstraktnim krajolicima gradi prostore tišine i ravnoteže. Njezin slikarski rukopis uravnoteženih tonova i suptilnih prijelaza otvara horizonte u kojima se boja, svjetlo i sjećanje prepliću u poetsku cjelinu. U kombinaciji slike i objekta Konjevoda istražuje krhkost materijala i snagu jednostavnosti.
Obje umjetnice povezuje senzibilitet prema unutarnjem svijetu i težnja da likovnim jezikom zabilježe ono neuhvatljivo – emociju, misao i trenutak. Njihov dijalog u prostoru Galerije Juraj Klović donosi spoj introspektivne ekspresije i lirske apstrakcije, gdje se ljubav, sjećanje i identitet prepliću u vizualnu cjelinu prožetu toplinom i promišljenošću.
Silvija Sikavica, Ljubav donosi početak – Demencija i ja
Djela Silvije Sikavica slike su duše – ogoljene, ranjene, nježne. Poput intimnih dnevnika, njezina umjetnost bilježi emocije, iskustva i unutarnja stanja prikazujući odnose među ljudima. Kroz likovni izraz autorica otvara prostor za promišljanje o sličnostima između individualnih problema i društva koje vrlo često nameće iskrivljene vrijednosti nesvjesno potičući obrasce ponašanja poput otuđenosti, gubitka identiteta, bešćutnosti.
Kroz poteze na starim, pohabanim papirima, istrošenim tkaninama, umjetnica suosjeća te ukazuje na bolesti društva, iz kista poput krvi curi njezina misao i briga. Taj osjećaj suptilno se provlači kroz materiju jer autorica ne koristi nove i sjajne materijale, već kroz slaganje i kolaž kompozicija zamjećujemo njezinu pozornost prema potrganom kartonu, hrđavoj žici, pijesku i nitima vune. Njihov trag je poput crteža, reljefa, urezanih i ogrebanih tragova na koži, na granici svijesti koja nestaje, briše se i pojavljuje, nestalna poput ptice na nebu i vjetra u krošnjama. Svijet koji je okružuje je poput vrtloga nemara, sebičnosti i iskrivljene stvarnosti.
Kroz radove taj se svijet razbijenih vrijednosti očituje u portretima, figurama ljudi izdvojenima i kreiranima u osami podloge. Prikazane figure na njima nisu subjektivnih i individualnih obilježja, jer bol je uvijek jedna, prepoznatljiva i urezana na mjestima očiju, usana, srca. Ipak autorica naglasak stavlja na likovnost, na vizualnu snagu, ne podređenu sadržaju, već vrlo ekspresivnu metaforu, bez detalja i pojedinosti stvarajući konceptualno jaku sliku. Djela su to različitih dimenzija, obogaćena asamblažima, polomljenim stvarima bez značaja i funkcije. Smišljeno iskorištene one progovaraju i pojačavaju dojam prikaza osoba koje su uslijed demencije izgubile svoju karakternu snagu i postale svoje sjene. Usred svega, poput putokaza naslovi radova otvaraju nam još jednu stranicu, donoseći tanku notu poetičnosti i ljubavi; Ti si moj, Svijet bi bio drugačiji bez tvoje ljubavi, Glas koji tebi dugujem…
U sklopu izložbe predstavljena je i mapa crteža u kojima dominira brza i spontana gesta. Snagom skice umjetnica zadržava prisnost i neposrednost, no ovdje je vidljiva konkretizacija likova, njihova osobnost, karakter i stav. Smjeli, brzi potezi provlače se odajući vještinu, ali i odnos prema portretiranim licima. Realizirana su u običnoj olovci ili boji, ugljenu ili pastelu pojačavajući dojam trenutka. Silvija kao da uzima ono prvo, na dohvatu ruke, da bi zabilježila određeni nagib glave, pogled koji traje kratko tek treptaj, nestajući. Izložba Silvije Sikavice fokusirana je na demenciju kao polazište za šire razmatranje osjetljivih, kaotičnih i krhkih odnosa u društvu. Njezini radovi osvjetljavaju stanje današnjice, prepoznajući u otuđenju, površnosti i gubitku empatije znakove kolektivne ranjivosti. Likovi na slikama nisu tek bolesni ili izgubljeni, oni su ljudi ogoljeni do same srži, ostavljeni bez društvenih maski, ali i dalje nositelji emocije, prisutnosti i one nježne ljudskosti koja, iako krhka, još postoji.
mr.sc. Jasna Rodin
Silvana Konjevoda, Horizonti i jedna mačka
Silvana Konjevoda bojama stvara krajolike; nisu to konkretna mjesta i panorame, već osjećaj širokih prostranstava, polja i neba. Ne podražavajući realnost, odbacuje sve detalje usmjeravajući našu pozornost na bitno, na samo tretiranje platna. Doživljaj Istre sakriven je unutar suptilnih i nježnih kolorita, nagoviještenih veduta, razloženih u poetici. Slikoviti prizori sabiru motiv, ističući onaj jedinstveni smisao predočavaju esenciju kraja. U složenim i mirnim kompozicijama naslućujemo predjele u kojima se možemo izgubiti, zaroniti i lutati našim sjećanjima i mislima. Ujednačenih tonova, elementi likovnosti vibriraju tišinom i ravnotežom ostavljajući uvijek dovoljno prostornosti i svijetla da slika ima svoju zračnost i lakoću. Poput pogleda kroz prozor vlaka ili automobila, kadrovi se nižu nepregledni jedan za drugim. Prebiranjem bojama poput zvukova, površine se izmjenjuju u vertikalnim nizovima složenima poput glazbene kompozicije, a svaki ton ima svoju notu, zajedno tvoreći suglasje. Neposrednost i ritam donose dinamiku skica, nedovršenosti te ostaju otvoreni za daljnji rad i razmišljanja.
Podloga je dvojaka i čine je slike i objekti. Njihova pojavnost, iako različita predstavlja istu poetiku stvarajući cjelovitost. Trodimenzionalne forme, oblikovane od laganog građevinskog materijala i tretirane gipsom i bojom, funkcioniraju kao produžetak slikarske misli, utjelovljujući ideju krhkosti i donoseći neobičnost perspektiva. Njihova prisutnost u prostoru ne dominira, već suptilno nadopunjuje dvodimenzionalne površine, gradeći tihi dijalog između forme i praznine, boje i materijala.
Bijeli, sivi i crveni zemljani slojevi uspostavljaju bazu neusiljeno i uravnoteženo, dok između njih prodiru naglasci zelene, žute i plave. Ovi akcenti nisu ni nagli ni agresivni, već pažljivo dozirani ritmični
i nježni izranjaju uklopljeni. Gradeći prizor, dio po dio potezima i kolažiranim elementima starih i istrošenih tkanina nastaju skoro taktilni sklopovi preklopa i nabora, unoseći u njega sloj prošlosti,
sjećanja i taktilnosti. Utkani dijelovi oslikani su i obrađeni tankim gipsanim slojem. Putem tonskih prijelaza i ekspresivnog rukopisa krajolik se raspršuje i nestaje, vibrira i uzmiče, dovoljno intuitivan da
opisuje, ali uvijek nestalan i tajnovit. Pred nama se otvaraju horizonti u kojima se mašta tiho prepliće sa stvarnošću. U svijetu bez sjena i težine, nižu se nove dubine i planovi, puni zanosa i igre. Oni su
nestvarni, promišljenih dimenzija, gdje sve postoji u ravnoteži i sve ima jednaku snagu postojanja.
Uron u apstrakciju u najnovijem ciklusu Silvane Konjevoda nije bijeg od stvarnosti, već potraga za njezinom suštinom, za sažimanjem trenutka i osjeta prostora. Ove slike istodobno su univerzalne i intimne; lišene narativnosti, ali ispunjene emotivnim i skrivenim asocijativnim nitima kojima nas autorica vodi unutar same epiderme slike. U njih su utkani trenuci tišine, misaone kontemplacije, usporenosti i pojačane svjesnosti. Pozivaju nas da zastanemo, podsjećajući kako je i tišina oblik izraza, a praznina prostor stvaranja, te da se ponekad upravo u neizrečenom kriju najdublja značenja.
mr. sc. Jasna Rodin