Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka priređuje izložbu iz ciklusa Dijalog² pod nazivom Zaboravljena povijest
Autorice: Andrea Čović, Ana Radovčić i Luisa Ritoša
Otvorenje izložbe, petak, 1. kolovoza 2025. u 20 sati
Galerija Juraj Klović, Rijeka, Verdijeva 19 b
Izložba ostaje otvorena do 30. 08. 2025.
Radno vrijeme: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
Katalog izložbe Zaboravljena povijest -Andrea Čović, Ana Radovčić i Luisa Ritoša
Zaboravljena povijest
Izložba Zaboravljena povijest dio je projekta riječkog Hrvatskog društva likovnih umjetnika naslovljenog “Dijalog na kvadrat” i tom prilikom okuplja radove triju umjetnica – Luise Ritoše, Andree Čović, Ane Radovčić.
Primjenjujući različite umjetničke medije, no s bliskim misaonim uporištima, istražuju perspektive uspostavljene na memoriji i zaboravu, te njihov utjecaj na suvremeno društvo. Kako bi progovorile o temama prešućene
povijesti, kolektivne traume, revizionističke politike i krhke veze između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, svaka od umjetnica razvija vlastiti vizualni jezik. Radovi im tvore suptilan ali čvrsto isprepleten dijalog o prostorima koje povijest ostavlja i onima koje budućnost tek treba ispuniti.
Povezuje ih specifična osjetljivost na tihe, potisnute ili prešućene aspekte povijesti, a osobito ono što se prenosi iz generacije u generaciju ne nužno kroz službene narative već kroz obiteljske memorije, svakodnevne geste i mikro-povijesti koje često ostaju nevidljive. Ženska perspektiva ovdje je prisutna ne kao ideološki manifest već kao iskustvena, naslijeđena i tijelom utjelovljena veza s temama otpornosti, skrbi, ranjivosti i borbe.
Luisa Ritoša u svojim prepoznatljivim kolažiranim scenama vješto koristi snažnu simboliku kako bi kontrastirala suvremenu svakodnevicu s nasljeđem nekadašnjih (ženskih) borbi koje danas nedovoljno bivaju
predmetom javnog diskursa. Pozadine njezinih radova nerijetko su kritička okosnica konzumerističke kulture koja ujedno oblikuje i suvremenu percepciju ženskog identiteta. Kroz pažljivo birane fragmente, Ritoša
istražuje odnos između prošlosti i ženskog iskustva, te svojim kolažnim tehnikama stvara likove žena smještenih u svakodnevne, naizgled banalne situacije. Njihova tijela ispunjena su prizorima iz prošlosti podsjećajući
kako su upravo davne borbe omogućile današnju slobodu tih radnji i života općenito.
Andrea Čović kroz crteže i slike gradi atmosferske pejzaže sjećanja gdje se osobno i povijesno neprestano prožimaju. Njezine radove obilježava ekspresivan, intuitivan rukopis u kojem prirodni motivi i prostori postaju
znakovi unutarnjih stanja, kolektivnih trauma i zatomljenih povijesti. Čović ne rekonstruira konkretne događaje već kroz slikarske geste i strukture bilježi tragove vremena i njegove slojevite učinke na psihu pojedinca i
zajednice. U njezinoj vizualnoj poetici, u odsutnosti figure, priroda često zauzima ulogu svjedoka propadanja ideala i urušavanja vrijednosti koje su nekoć bile temelj društva.
Umjetnička praksa Ane Radovčić izravno se nadovezuje na obiteljsku memoriju, nasljeđe partizanskog pokreta i ženske figure koje su povijest živjele, a ne samo bilježile. Kroz radove u kojima koristi fragilne materijale poput borovih iglica, minijaturnih fotografija i predmeta svakodnevne upotrebe, Radovčić stvara intimne prostore sjećanja u kojima se isprepliću osobno i kolektivno, mikro i makro, unutarnje i vanjsko. Njezini radovi evociraju krhkost sjećanja, ali istodobno ukazuju na otpornost unutarnje snage koja opstaje i kada dominantni narativi nestaju. Kroz tih, gotovo suzdržan vizualni jezik, umjetnica promišlja na koje načine osobna povijest može preživjeti unatoč povijesnom revizionizmu, propitujući odnos između pojedinca i zajedničke prošlosti, između ženskog identiteta i naslijeđenih priča koje izmiču zaboravu upravo kroz male, svakodnevne geste sjećanja.
Premda ne polaze iz istog medija niti izravno ističu istu vrstu narativa, njihove prakse povezuje zajednički prostor gdje memorija i tijelo, prostor i povijest, priroda i krhkost postaju neraskidivo isprepleteni. Ispod slojeva svakog rada otkriva se tiha, ali prisutna svijest o ženama koje su kroz povijest — ne nužno kao vojnice, ali kao čuvarice sjećanja, nositeljice priča, skrbnice i svjedokinje — bile ključne u očuvanju ideala koji su danas sve češće izbrisani. Njihovi radovi ne nude nostalgične rekonstrukcije već kritički promatraju kako se ideali prošlih generacija gube u revizionističkim interpretacijama, zaboravu i prešućivanju.
Zajednički okvir izložbe nije samo u tematskoj liniji memorije i zaborava već u načinu na koji umjetnice svjesno pristupaju povijesti kao procesu, nečemu što je uvijek u tijeku. U tom smislu, ženska perspektiva nije ideološki postulat već neizbrisiva komponenta kolektivnog pamćenja koje se prenosi kroz svakodnevne geste, kroz tijela i prostore, kroz šutnje i traume koje se ne mogu jednostavno arhivirati. Stoga se izložbu Zaboravljena
povijest može razumjeti i kao tihu ali upornu obranu složenosti, ranjivosti i nužnosti sjećanja u kojima žene ostaju važne kao one koje su bile dio borbi, koje su ih preživjele i koje ih i danas čuvaju.
Katerina Jovanović