HDLU Istre raspisuje natječaj za sudjelovanje u selektiranom tematskom projektu „Autoriteti“. Na natječaj se mogu javiti zainteresirani autori iz Hrvatske. Kustos projekta je predsjednik HDLU-a Istre Milan Marin. Rok za prijem radova: do 1. 10. 2023. g.
NAČIN PRIJAVE
-
- prijavu (popunjen formular prijavnice, fotografije i opis radova) autori šalju do 1. 10. 2023. na e-adresu HDLU-a Istre istrehdlui2020@gmail.com i obavezno na e-adresu kustosa projekta marin.b.milan@gmail.com .
- kustos će izvršiti odabir pristiglih radova do 12. 10. 2023., kada će autori bit obaviješteni o rezultatima (kustos nije dužan obrazložiti odabir radova)
- autori radove dostavljaju u sjedište HDLU-a Istre u Zagrebačkoj 4 do 18. 10. 2023.
- izložba odabranih radova na predloženu temu projekta bit će otvorena 20. 10. 2023., a zatvorena 8. 11. 2023.
Prijavnica – tematski projekt Autoriteti
Napomena:
-
- autori mogu podastrijeti na selekciju 1 rad, ukoliko nije riječ o diptihu, potliptihu ili seriji koja predstavlja cjelinu
- max. veličina rada 150 x 150 cm
- fotografije radova šalju se u JPG formatu, manje rezolucije
- fotografije je potrebno imenovati (prezime, ime, naziv rada, tehnika, dimenzije, godina produkcije)
- radovi koji su odabrani za izlaganje dostavljaju se bez okvira, paspartua i sličnih dodataka ukoliko navedeni nisu sastavni dio koncepta radaVAŽNA NAPOMENA: Organizator nije u mogućnosti snositi troškove dostave i povrata radova.
Za sudjelovanje u projektu predviđena je kotizacija koja se uplaćuje NAKON ODABIRA RADOVA za izložbu:
– za članove HDLU-a Istre 6,50 €
– za ostale 13 €
Upravni odbor HDLU-a Istre
Tematski selektirani projekt Hrvatskog društva likovnih umjetnika Istre,„Autoriteti”
Autoritet (lat. auctoritas: ugled, dostojanstvo, moć, vlast)
- Općenito: ugled, zasluženo povjerenje, priznato značenje; osoba ili institucija koja uživa opći ugled i ima velik utjecaj (društveni, znanstveni, vjerski).
- U sociologiji i politologiji: vlast i moć upravljanja ljudima i dobrima, bez izravne uporabe fizičke sile. Moć obvezivanja drugih na temelju ugleda i dostojanstva. Različiti modeli autoriteta prilagođeni su posebnim funkcijama ili vrstama organizacija. Prema M. Weberu, autoritet može biti tradicionalan (vjerovanje u opravdanost ponavljanja običaja i rituala, npr. patrijarhat), karizmatski (vjeruje se u nadnaravne vođine sposobnosti) i racionalan (bezlični autoritet zakona koji vrijedi za sve podjednako). Temelj autoriteta može biti ugled stečen zbog sposobnosti po kojoj se pojedinac izdvaja, postaje uzor i utječe na ponašanje drugih i tako postaje potencijalnim ili stvarnim grupnim vođom. Iracionalni vođa svojim autoritetom izdvaja skupinu iz okoline, naređuje i ne dopušta neslaganje ili raspravu. Demokratski vođa svoj autoritet temelji na zakonima i racionalnom uvjeravanju, većinskom izglasavanju odluka ili pak konsenzusu. Znanstveni autoritet zasniva se na prihvaćanju ideja koje su podložne sumnji, a mogu se empirijski ili teorijskom raspravom potvrditi ili opovrgnuti. Profesionalni autoritet stječe se monopolom na nekom području znanja štiteći ga od diletanata. Vjerski autoritet temelji se na prihvaćanju jedne istine (dogme), isključujući pritom sumnju. U autoritarnim se režimima glavne organizacije temelje na tradicionalnom i karizmatskom autoritetu, a zakonski je ili racionalni autoritet drugorazredan jer izvore prava nadmašuje autoritet vođe: većinsko odlučivanje provodi se samo ako je ishod unaprijed određen (plebiscitarna demokracija), ili ondje gdje odluke nisu važne (irelevantnost), ili pak zato da bi se smanjila učinkovitost i autonomnost, a povećala politička kontrola nad sveukupnom organizacijom (Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža).
Tehnološki razvoj medija u današnjem svijetu otvorio je prostor za stvaranje neograničenog broja autoriteta. Isto tako, svjedoci smo da u procesu opće globalizacije i hiperprodukcije dobara umjetnički prostor biva zahvaćen kulturnom industrijom, a područje vizualnih umjetnosti, kao nikad dosad, postalo je opterećeno masovnom proizvodnjom i velikim brojem umjetničkih predmeta, ili pak takvih koji pretendiraju ka tom elitnom nazivu. Ovako ogromna proizvodnja koja po nekim teoretičarima zaslužuje naziv „zagađivanje“ kulturnog, pa i samog boravišnog prostora zahtijeva poseban pogled na ovaj fenomen, kao i revidiranje naslijeđenog mišljenja o vrijednosti umjetničkog djela i njegovom mjestu u okviru socijalne zajednice, pa i niza drugih pitanja koji se bave samom umjetničkom praksom.
Veliki uspon vizualne kulture u drugoj polovici 20. st., kao i u prvim desetljećima 21. st., označava početak ere dominacije vizualnog u odnosu na lingvističku paradigmu, koja je do sada bila osnova humanističkih i društvenih znanosti. Intenzivan razvoj medija: televizije, filma, interneta i kompjuterske tehnologije, uspostavio je sasvim drugačije odnose u kulturi vidljivog. Danas smo bombardirani slikom i vizualnim informacijama, naša percepcija više nije svedena na pojavnosti iz našeg vidokruga, danas smo sposobni putovati u druge svjetove jednostavnim klikom. Jednostavno rečeno, svakodnevno smo suočeni s pritiskom raznih autoriteta koji izravno utječu na naše odluke.
Razvojem medija fenomen vidljivog postaje globalan, a recepcija stvarnosti širi svoje granice u sasvim nove horizonte.
Neminovno se uspostavlja i pojam umjetnički autoritet, a koji zapravo određuje tko ima pravo i može odrediti pripada li neka stvar ili atrtefakt povlaštenom krugu umjetnosti ili pak korpusu običnih stvari iz naše pojavnosti. Iz svega ovoga nameću nam se pitanja:
Koja je pozicija vizualne umjetnosti u narastajućoj dominaciji slike i vidljivog?
Postaje li umjetnost dio globalnog sustava u komercijalnom smislu?
Donosi li novo vrijeme potrebu za revidiranjem povijesti umjetnosti, njenom novom sistematizacijom, pa i jednim novim odnosom naspram kvalitete i kvantitete umjetničke baštine?
Može li kroz prizmu jedne suvremene aksiologije pojam „remek-djelo“, „djelo neprocjenjive vrijednosti“, uopće opstati?
Tko su autoriteti u suvremenoj umjetničkoj praksi i svijetu umjetnosti?
Potpuno bi bilo iluzorno očekivati da umjetnička praksa može dati potpune odgovore na ova kompleksna pitanja koja su zagonetka za teoriju umjetnosti pa i za filozofiju umjetnosti.
Iz tog razloga ovaj projektni zadatak ne postavlja pred umjetnike narativni imperativ, nego da kroz likovne metafore i izraze potakne publiku na promišljanje o narastajućoj pojavi autoriteta koji su postali dio naše stvarnosti.
Milan Marin