Hrvatsko društvo likovnih umjetnika Rijeka i Atelje Yellow Time pozivaju Vas na samostalnu izložbu Borislava Božića
pod nazivom Memorija moga djeda
Otvorenje izložbe bit će 26. veljače 2026. u 19 sati.
Izložba ostaje otvorena do 12. 03. 2026. Galerija Juraj Klović, Rijeka, Verdijeva 19 b. Radno vrijeme: od 10 do 13 i od 17 do 20 sati, subotom od 10 do 13 sati, nedjeljom zatvoreno.
U osnovi umjetničkog rada Borislava Božića uvijek je promišljanje okoline, društva i svijeta u kojem on uočava te bilježi nepravilnosti, poremećaje, nepravde i emotivna stanja pojedinca. Konceptualno sažimanje kroz filter osobne interpretacije umjetnika često stavlja u centar, primjerom ističući svoje preokupacije i angažman.
Novom izložbom pod nazivom Memorija moga djeda on progovara o svom nasljeđu, otkrivajući intimu, odnosno predočavajući povijest kroz izmaštane artefakte obiteljskog naslijeđa. Projekt započinje knjigama, ukoričenim stranicama papira na kojima ništa ne piše, ostavljena bjelina svojom prazninom govori možda i glasnije nego riječi ili stare fotografije. Simbolizirajući pogibiju djeda u ratu, jedna je knjiga probijena metkom te se simbolika prenošenja tradicije zaustavlja na najbrutalniji mogući način. Druga je rastrgana u silini bolesti i iznenadne smrti, od korica do korica. Njihov rani i iznenadni odlazak ostavio je prazninu, tugu i nedorečenost, a neizrečene su misli i priče izgubljene. S druge strane, knjige postaju nositeljice glasa i tihe opomene budućim generacijama, jer poruke su univerzalne, sačuvane i nepročitane u dubini vlastitog bića. U konačnici naslućene i shvaćene istine i iskustva možemo nazrijeti i doživjeti nekim drugim osjetom, tragom svijesti.
Naučili smo povijest pamtiti kroz ratove i burna vremena promjena; generacije nose ožiljke sukoba, gubitaka i nepravdi koji se talože u kolektivnom i osobnom sjećanju. U umjetničkoj praksi autora, taj se teret povijesti ne manifestira kroz eksplicitnu naraciju traume ni ikonografiju konflikta. Umjesto toga, on ga suptilno transponira u prostor tišine, sjećanja i sabranosti, usmjeravajući pogled prema onome što je preostalo, pohranjeno i sačuvano. Koncentrirajući se na obitelj i osobe njemu bliske i drage on progovara. Polazeći od napuštenih i odbačenih fragmenata, osobito drva, kao materijala natopljenog vremenom, umjetnik selektira, izdvaja i uokviruje pojedine komade, premještajući ih iz sfere uporabnog i anonimnog u polje estetskoga i značajnoga. Taj postupak priziva tradiciju ready madea, no njegov pristup nadilazi jednostavnost konceptualnog preuzimanja pronađenog predmeta. Svaki element oplemenjen je dodatnim detaljima, strukturiranjem i intervencijama koje naglašavaju teksturu, ritam i unutarnju dinamiku materijala. Umjetnik namjernim akcijama izaziva promatrača – lom grede ostavljen je sa svim svojim grubostima i razderanim tkivima, iverjem i špranjama, otvorenom ranom koja prekida život.
Drvo, sa svojim godovima, pukotinama i tragovima upotrebe, postaje svojevrsni arhiv vremena, unutar njega uspostavljen je novi red, ritam i kompozicijska jasnoća. Okvir je spona između stvarnosti i umjetničkog prostora. Iako polazi od skromnih, svakodnevnih elemenata, on ostvaruje izrazito čvrstu formalnu i umjetničku koherentnost. Njegov postupak ne oslanja se na spektakularnost materijala, nego na discipliniranu organizaciju odnosa unutar kompozicije. Upravo u toj suzdržanosti očituje se snaga rada: redukcijom izražajnih sredstava postiže se visoka razina koncentracije, a svaki element dobiva određenu funkciju u cjelini. Kombinacijom grafičkih i crtačkih postupaka dodatno se proširuje medijski okvir rada. Linija ne funkcionira samo kao obris ili deskriptivni element, već kao nositelj strukture, dok grafička organizacija plohe unosi ritmizaciju i jasnoću. Slika se širi u prostor, iznesena poput objekta, a cjelokupni izložbeni prostor postaje integralni dio rada. Zakonitosti pojedinačnih kompozicija šire se, a posjetitelji se u takvom okruženju ne nalaze pred radom kao zasebnim djelom, već su dio konceptualno smišljene cjeline koja ga uključuje. Radnju smiruju krajolici širokih livada i kolaža morskih površina, taj ženski segment povijesti povezan je s majkom, s „krparama“ i maramama, toplinom tkanja i slikarskom snagom boja pružajući sklad, poetičnost i ravnotežu.
U centar zbivanja vodi nas travnati put, mekana i podatna podloga zemlje. Upijajući tragove i utišavajući zvuk naših koraka tlo taloži slojeve prisutnosti. Ono prihvaća i pamti, poput grafičke ploče, čuvajući otiske i brazde, bilježeći naša postojanja i protok vremena. U snazi zemlje počiva ciklus života, a tišina pojačava zvuk prolaznosti i sjećanja. U odsustvu buke, svaki šum postaje naglašen, naslućeni odjeci koraka onih koji su prošli prije nas, nevidljivi, ali prisutni u slojevima zemlje i vremena. Konceptualni pristup Borislava Božića ne naglašava monumentalizaciju povijesne traume, već bira gestu pažnje: pronalazi, izdvaja i njeguje fragmente stvarnosti, dajući im dostojanstvo i trajnost između umjetničkih okvira. Unutar složenog komponiranog koncepta, radovi ne negiraju povijest, ali je transformiraju u prostor intime i tihe kontemplacije, gdje osjećajnost materijala i preciznost izvedbe nadomještaju retoriku sukoba, otvarajući mogućnost drugačijeg sagledavanja kroz subjektivnost doživljaja i emotivnog značenja.
mr.sc. Jasna Rodin