Pozivamo Vas na predstavljanje monografije
slikara Ivana Balaževića,
u srijedu, 16. travnja 2025., u 18 sati
u Galeriju Juraj Klović u Rijeci
sudjeluju :
Damir Šegota, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika Rijeka
Ervin Dubrović, recenzent
Berislav Valušek, autor monografije,
predsjednik Društva povjesničara umjetnosti Rijeke
Ivan Balažević – čudesna slika ili slika svih čuda
Monografija slikarskog opusa Ivana Balaževića slijedi nakon niza ovećih publikacija što ih je sam Balažević već objavio tijekom svoga plodnog višedesetljetnog umjetničkog rada. Tijekom više desetljeća može se pratiti razvoj, mijene i autorska traženja u opusu koji se čini iznimno cjelovitim i koherentnim, no u tom se dugom periodu očituju neizbježne i nužne mijene i rukavci, koji će prikazani u monografiji ocrtati svu raznolikost njegova opusa.
Ivan Balažević, Vojvođanin rodom, Primorac izborom, radio je u mladosti, sedamdesetih godina, akvarele i gvaševe, no kasnije ga je potpuno privukao pastel. Slikao je tehnikom koja više ni među „klasičnim“ slikarima nema mnogo poklonika. Balažević je uporno slikao u pastelu i već je po tome izniman u hrvatskom suvremenom slikarstvu. Njegovu tehniku ne ističem slučajno – čini se da je mekoća pastela u skladu s Balaževićevim karakterom i umjetničkom poetikom koja mu se nametnula posve prirodno, u počecima umjetničkog razvoja. Ona ističe tu Balaževićevu posebnost, vlastitost njegova puta, koji je prije svega potaknut upijanjem okolnih poticaja, na početku zavičajnih, vojvođanskih, potom mediteranskih, a onda i ratnih i religioznih. Balaževićeva naročita stilizacija i sublimacija svega čega se dotakne (sušenih crvenih paprika, „žena torti“, portreta slavnih umjetnika, mediteranskog neba s galebovima, stabala voćaka…) priskrbljuje njegovim slikama određenu magičnost i nadrealnost.
Duboki potresi u društvu, rasulo socijalističkog svijeta, ratne tragedije, povratak građanskom društvu i okrilju vjere, prouzročile su niz slika i ciklusa kojima je Balažević nastojao ostvariti vlastiti doprinos novim vremenima. Estetički porivi združili su se s etičkim, a uz eros i sladostrašće, užitak u manifestacijama prirode i tijela, počeli su iz njegovih slika izbijati duhovnost i religioznost. Opći simboli rata i stradanja (Slike rata i sjećanja, 1991. – 1994.), vjere i nade nadovezuju se na zavičajne, vojvođanske i primorske motive. I, na kraju, ustrajni je slikar realističnog svijeta zaogrnutog začudnim i nadrealnim postao apstraktni slikar, te već odavna u svoje slikarstvo uveo i akril, kojemu se u novije doba češće priklanja nego pastelu.
Ciklus Todos artista desperados (2004. – 2009.) potpun je zaokret, nešto za što se čini da se nikad ne može dogoditi. Balažević i nadalje izgleda optimistično i vedro, barem sudimo li po njegovu slikarstvu. Ni ratne mu slike nisu odbojne i zastrašujuće, kao što ni vjerske ne ukazuju na ekstazu i fanatizam. „Dešperatni umjetnik“ nije beznadan i ne slika beznadne slike, samo „dekomponirane“ predmete, razložene na posebna tijela. Možda su to samo neraspoznatljivi dijelovi zbilje, koji još uvijek nisu nezbiljski.
Ova je monografija prvi cjelovit, kritički prikaz njegova opusa. Berislav Valušek najpogodniji je pisac i priređivač monografije, najbolji poznavatelj Balaževićeva rada, koji njegov opus prati više od četrdeset godina. Pisao mu je niz kritičkih prikaza, otkad je početkom 1980.-ih redovito prikazivao likovnih zbivanja u Novom listu i drugim publikacijama, te je napisao i više predgovora za Balaževićeve kataloge i surađivao na njegovim brojnim izložbama.
Kao što Valušek kaže na početku teksta za Balaževićevu monografiju – „Pristup je temelj svemu“. Uvijek postoje različite mogućnosti, no izabrao je u monografiji koristiti svoje već postojeće tekstove i to ne prerađujući ih nego ih doslovno citirajući, kronološki nizati davno napisane tekstove i pojedine pasuse, dopisujući tek interpretacije najnovije faze Balaževićeva opusa. Dobro poznavanje slikareva opusa jamči pouzdanost pisca čije su stručne reference i kompetencije već odavna potvrđene nizom umjetničkih monografija koje je dosad već priredio i za njih napisao tekstove. Valušekov pristup i način pisanja, uz stručnost uključuje i „dodatnu“ dimenziju – jasnoću, dinamiku i svježinu teksta – ukratko jamči zanimljivost i čitkost, za razliku od teško prohodnih tekstova većine umjetničkih monografija. Kao dugogodišnji likovni kritičar – kroničar i britki polemičar, kustos i ravnatelj Moderne galerije u Rijeci, te profesor povijesti umjetnosti na Akademiji primijenjenih umjetnosti, priređivač brojnih zapaženih izložbi, „nacionalni selektor“ i autor hrvatskog nastupa na Venecijanskom bijenalu i drugim važnim međunarodnim smotrama, u svom se višedesetljetnom radu mnogo češće družio s posve drugačijim umjetnicima, onima sklonim novim medijima, kao i konceptualistima i umjetnicima performansa, dakle bavio se „rigidnom linijom“ suvremene umjetnosti. Zato će upućenom čitatelju koji posegne za monografijom, osim gledanja Balaževićevih slika, biti poticajno i čitanje teksta. Priklanjanje intimističkoj liniji Balaževićeva slikarstva svakako izaziva pojačanu pažnju. Vodeći čvrsto liniju izlaganja, katkad poseže za uspomenama i sjećanjima, katkad za efektnim literarnim pojedinostima, katkad za „visokim stilom“ kritičarske frazeologije, katkad za citatima drugih kritičara koji su pisali o Balaževiću, a katkad za statistikom – usustavljujući na osnovu brojnih napisa kritičara Balaževićev pojmovnik (intimistički, magično, materički, metafizički, onirički…), no nikad ne zaboravljajući na Balaževića i nikad ne iznevjerujući njegovo djelo, iznoseći o njemu čvrste stavove i jasne misli.
Rijeka, 4. listopada 2023.
Ervin Dubrović